Piše: Faris Marukić
Tokom raspada Jugoslavije prvo Sovjetski Savez, a potom i Ruska Federacija našli su se u brojnim problemima, tako da je često, zbog nemogućnosti da posveti više pažnje, stajala uz odluke koje druge veliki sile donose u kontekstu ovog problema. Promjena stava dolazi sa uspjehom Vladimira Žirinovskog i njegove Liberalno-demokratske partije, ali i niza drugih vanjskih i unutrašnjih faktora, koje u ovom tekstu nemamo prostora analizirati. Od tog momenta Rusija počinje jasno iznositi prosrpske stavove.
Beograd je bio svjestan značaja pozicije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a koju je Rusija nakon raspada Sovjetskog Saveza naslijedila. Režim Slobodana Miloševića igrao je na kartu „slavenskog bratstva“ kada je to bilo potrebno, ali je u brojnim prilikama radio suprotno stavovima Moskve, čak do te mjere da je narušavao njenu međunarodno reputaciju. Ruska Federacija često je nastupala sa stavovima koji se poklapaju sa onim iz Pariza i Londona. Kremlj je bio na pozicija da bi svaka međunarodno vojno miješanje u sukob donosi više negativnih nego pozitivnih posljedica po stanje na terenu. Takav stav nije bio neobičan za brojne zemlje Zapada.
Rusija i put u raspad Jugoslavije
Fragmentacija Jugoslavije bila je rezultat kombinacije faktora. To je uključivalo dugotrajno etničko rivalstvo, sve veće razlike u prihodima između šest republika, borbu za vlast između etničkih elita i, što je najvažnije, pokušaj Srba, pod vodstvom Slobodana Miloševića, da nasilno povećaju moć Srbije na račun drugih republika i etničkih grupa.
Kada su 25. juna 1991. godine Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, Sovjetski Savez se pridružio brojim zemljama međunarodne zajednice koje su osudile taj potez. Sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova saželo je stavove većine kada je izjavilo da je jedinstvena, nezavisna Jugoslavija “važan element stabilnosti na Balkanu i u Evropi kao cjelini”. Politika Mihaila Gorbačova strahova je od raspada svoje zemlje, a Evropsku uniju smatrala je najboljim modelom za budućnost Evrope. Ipak, ubrzo se sve mijenja.
Rat u Sloveniji trajao je 10 dana, ali donio mnogo promjena. Jugoslavija zauzdana iz Beograda zamijenjena je idejom Velike Srbije. U sklapanju mira na Brijunima Moskva nije bila direktan sudionik.
U Hrvatskoj je u augustu 1990. godine nezakonito proglašena Republika Srpska Krajina, s podrškom iz Beograda. Tadašnji predsjednik SAD-a George Bush Stariji i Mihail Gorbačov u zajedničkoj izjavi osudili su eskalaciju sukoba skoro godinu danas kasnije. Stav zvanične politike Moskve potkopan je tvrdolinijaškim strujama rigidnog komunizma koje su jasno stale na stranu Srba. Šta više, ministar odbrane Dmitri Jazov ugovorio je prodaju oružja Jugoslaviji u vrijednosti 2 milijarde dolara. Po izbijanju puča u Moskvu, kojeg su upravo ove struje organizirale, i njegovog gušenja, direktna podrška Slobodanu Miloševiću nakratko slabi.
Ipak, augustovski državni udar oslabio je Gorbačova. Snagom lične karizme pozvao je Miloševića i Franju Tuđmana u Moskvu na pregovore o primirju. Razočarao se spoznajom da se primirje ne poštuje i nivoom nepoštovanja koje su srbijanski i bosanski Srbi pokazali prema politici Moskve. S druge strane, Bon, tada glavni grad Njemačke bio je najsnažniji glas podrške Slovencima i Hrvatima, suprotno ostatku Evrope.
Evropska podrška jedinstvenoj jugoslavenskoj državi, rečeno je, imala je neželjeni efekt legitimiranja vojne akcije Srba protiv odcejpljenih republika. Druge države, posebno Britanija i Francuska, tvrdile su da bi priznanje potaklo potpuni raspad Jugoslavije i pogrešno impliciralo spremnost međunarodne zajednice da brani suverenitet novih nezavisnih država. Njemačka politika odbacila je i preporuke Badinterove komisije, koja je bila na stavu da se prizna samo nezavisnost Slovenija. Takva odluka prisilila je druge članice Evropske zajednice da 15. januara 1992. godine priznaju nezavisnost i Hrvatskoj. Nije jasan uzrok ovakve promjene stavove, ali je raspad Sovjetskog Saveza, oko 20 dana ranije, sigurno bio ključni okidač. Prije svega, Evropa je imala namjeru ojačati poziciju Gorbačova, koju bio priznavanje Slovenije i Hrvatske definitivno oslabilo. Kako je SSSR s decembrom 1991. godine prestao postojati strah da bi nacionalni pokreti u Jugoslaviji izazvali slične akcije u Sovjetskom Savezu prestaje biti realna podloga za donošenje političkih odluka.
Nova vlasti u Moskvi predvođena Borisom Jeljcinom nesklona je srpskoj politici. Sam Jeljcin iznosi podršku pravu narodima na samoopredjeljenje. Ovakva politika dolazi kao reakcija na podršku Beograda strujama koje su 1991. godine pokušale prevrat. Ruska Federacija je tako priznala Sloveniji i Hrvatsku dva mjeseca prije Sjedinjenih Američkih Država.
U početku se činilo da je argument Bona da će međunarodno priznanje olakšati nagodbu u Hrvatskoj potvrđen kada je u januaru 1992. godine potpisan sporazum o prekidu vatre. Uspostavljene su zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) i 14 000 vojnika poslano je u Hrvatsku u junu da nadgledaju implementaciju sporazuma. Nisu bile raspoređene američke ili njemačke kopnene trupe. Moskva, je po prvi put u svojoj historiji, prihvatila mirovnu ulogu UN-a i rasporedila 1000 vojnika u području Krajine u Hrvatskoj koju su okupirali Srbi. Ova odluka predstavlja vrhunac pro-zapadne politike Moskve.
Mnogi su smatrali da ovo primirje predstavlja koncesiju Srbima. Rukovodstvo u Zagrebu nije se mirilo s ovakvom sudbinom, a zabrana uvoza oružja predstavljala je samo slovo na papiru. Najdeblji kraj izvući će Bosna i Hercegovina i Bošnjaci.
Rusija i rat u Bosni i Hercegovini
Cijenu primirja u Hrvatskoj platit će Bosna i Hercegovina. Kako su sada Beogradi i Zagreb planirali podjelu ove republike, patriotske snage su jedinu alternativu vidjele u nezavisnosti. Ovo stajalište podržala je velika većina onih koji su se odazvali na referendum održanom u 29 februara i 1. marta 1992. godine, ali Srbi, koji su činili trećinu bosanskohercegovačkog stanovništva, bojkotiraju te procese. Oni su već ranije, 9. januara, mimo važećih propisa, proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Iako je tzv. međunarodna zajednica bila nespremna da pruži pomoć Bosni i Hercegovini u odbrani od agresije, nivo brutalnosti zločina srpske strane nad civilnim stanovništvom tjerao je da se povuku konkretni potezi. Moskva je smatrala Srbe odgovornim za stanje u Bosni i Hercegovini i bila na strani uvođenja sankcija Beogradu i Palama, za što je jasno i glasala u maju 1992. godine. Pored toga, Kremlj podržava i proširenje misije UNPROFOR-a na Bosni i Hercegovinu u septembru, te uvođenje zone zabrane letova u oktobru 1992. godine.
Novi američki predsjednik Bill Clinton bio je zagovornik promjene politike prema Bosni i Hercegovini. Vance-Owenov plan Vašington je smatrao legalizacijom etničkog čišćenja, pa se kreira ideja „lift and strike“ doktrine. Naime, UN embargo na uvoz oružja usvojen je u septembru 1991. godine kada Bosna i Hercegovina nije bila međunarodno priznata zemlja. Američka strana smatrala je da zbog toga BiH ne podliježe pod njegove odredbe. Ostatak međunarodne zajednice samo je čekao da Bosna i Hercegovina kapitulira, odnosno da se stvari prepuste realpolitici. Posljedica sukoba ove dvije ide bilo je formiranje „sigurnih zona UN-a“ prvo u Srebrenici, a potom u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Žepi i Bihaću. Za zaštitu ovih zona određeno je 7. 500 vojnika, a procjene stvarnih potreba pokazivale su brojku od 35. 000.
Ruski predstavnik u Vijeću sigurnosti UN-a, Iulii Vorontsov, izjavio je odmah nakon glasanja 4. juna 1993. za Rezoluciju 836 (koja je ojačala ‘sigurne zone’):
„Rusko izaslanstvo čvrsto je uvjereno da će provedba ove rezolucije biti važan praktični korak svjetske zajednice da istinski obuzda nasilje i zaustavi ubijanje na napaćenoj zemlji bosanskoj. Od sada će se svaki pokušaj vojnih napada, gađanje i granatiranje sigurnih područja, svaki oružani upad u ta područja, te bilo kakvo ometanje dostave humanitarne pomoći zaustavljati svim potrebnim mjerama, uključujući i korištenje oružane sile. To će biti važan čimbenik za stabilizaciju situacije na ovim prostorima i za smanjenje stradanja civilnog stanovništva“
Ipak, u moskovskim političkim krugovima jačala je nacionalistička i slavenofilska struja koja je smatrala da se Srbima trenutnom politikom nanosi nepravda. Boris Jeljcin bio je izložen sve većim kritikama. Ruska podrška Rezoluciji 857 Vijeća sigurnosti UN-a, kojom se formira Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, žestoko je kritizirana iznutra od mnogih utjecajnih zastupnika, uključujući Jevgenija Ambarcumova, predsjednika Odbora za međunarodne poslove i ekonomske odnose s inozemstvom. On je i ranije sredinom 1992. javno je optužio ministra vanjskih poslova Andreja Kozyreva da ‘robovski’ slijedi politiku SAD-a.
Povod za promjenu ruske politike prema Bosni i Hercegovini bilo je hrvatsko napuštanje saveza s Bošnjacima 1993. godine. Moskva je to smatrala jasnim pokazateljem da Srbi nisu jedini krivci za stanje na terenu, te da, treba skloniti nametnute sankcije.
„Sarajevska kriza“
Kada je 5. februara 1994. godine granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske na pijaci Markale ubila 68 civila, a ranila više stotina Zapad je krenuo u odlučniju reakciju, pritisnut promjenom stavova domaćeg javnog mijenja. Sjedinjene Američke Države predložile su vojne udare na položaje VRS-a, ali je Moskva rezolutno bila protiv. Uz Rusku Federaciju stala je i Kina.
Postojao je još jedan važan dodatni faktor koji je ulazio u ruske izračune: uloga NATO-a u bilo kojoj vojnoj akciji u Bosni. Iako je Rusija dopustila NATO-u da nadzire zonu zabrane leta, oklijevala joj je dopustiti širu ulogu. Rusi su vjerovali da NATO traži izgovore da pokaže svoju stalnu važnost nakon Hladnog rata. Nastojao je pokazati mišiće kao dio svoje novo misije poduzimanja aktivnosti očuvanja/uspostavljanja mira ‘izvan tradicionalnog područja’. Što se NATO više uključivao u rješavanje problema bivše Jugoslavije i dominirao programom održavanja mira, za Kremlj je izgledalo kao de facto proširenje NATO-a u bivši komunistički svijet i područje tradicionalnih ruskih interesa. Jacques Chirac predsjednik Francuske je ustvrdio da se ‘zapadne demokracije ismijavaju’ i da rat u Bosni polako postaje ‘ne samo rat savjesti nego i rat vlastitih interesa’.
Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije tražilo je da se masakr istraži, a odgovorni žestoko kazne. Smatrali su da ovaj događaj treba sagledati hladne glave, te izbjeći scenario dodatne eskalacije, odnosno efekt Sarajevskog atentata 1914. godine. Zbunjujući izvještaji UNPROFOR-a, koji su pretpostavljali, ali su izbjegli jasno definirati krivca išli su u koristi Rusije. Kremlje zauzeo stav da se sve „sigurne zone“ trebaju demilitarizirati, suprotno stavu Generalnog sekretara UN-a Boutrosa-Ghalia, koji je tražio da NATO jasno i odlučno reagira.
Jeljcin je gostujućem britanskom premijeru Johnu Majoru 15. februara rekao: „Nećemo dopustiti da se ovaj problem riješi bez sudjelovanja Rusije. Radit ćemo na tome da se ovaj sukob riješi za pregovaračkim stolom“. To je bio odgovor Ruske Federacije, koja je smatrala da intencija bombardiranja srpske strane premašuju ingerencije NATO-a. Sličnu stvar je ponovio Vitalij Čurkin, zamjenik ministra vanjskih poslova i posebni predstavnik predsjednika Ruske Federacije u razgovorima o bivšoj Jugoslaviji pri posjeti Sarajevu.
UN je izdao naredbu da se 400 ruskih vojnika RUSSBAT-a premjeste iz Hrvatske u Sarajevo. Komandant ruskih snaga u sklopu UNPROFOR-a dobio je naredbu iz Moskve da ne izvršava naredbe. Čurkin je uvjerio Slobodna Miloševića i Radovana Karadžića da pristanu na povlačenje teškog naoružanja na udaljenost od 20 kilometara od Sarajeva, što je predstavljeno kao prijedlog predsjednika Jeljcina u formi pisma. Za Ruse i Srbe bilo je nedoumica oko NATO zahtjeva da se artiljerijske cijevi stave pod kontrolu UN-a ako se preuzeta obaveza ne izvrši. Ruska snage su raspoređene u okolini Sarajeva, a Čurkin je sve prezentirao kao pobjedu ruske diplomatije nad prijetnjama NATO-a.
Sarajevska inicijativa je unutar ruske elite i medija protumačena kao prekretnica kada je Rusija ponovo pokazala svoj status velike sile na evropskoj i svjetskoj sceni. Čurkin je tvrdio da je prijelazno razdoblje vanjske politike završeno, da je ispod njega podvučena crta u Bosni. Rusija je vraćala svoj status velike sile, a sarajevska inicijativa je najavila a ‘kvalitativno nova doba kada više nismo skrajnuti. U svom govoru u Saveznoj skupštini 24. februara, Jeljcin iskazao nadu da će se lekcije primijeniti na druga područja vanjske politike:
„Do sada je našoj vanjskoj politici nedostajalo inicijative i kreativnosti. Briljantna ruska inicijativa za očuvanje mira u bosanskom sukobu, nažalost, za sada je samo izuzetak… Rado ponavljamo da je [Rusija] velika zemlja. I to je doista tako. Pa onda, u našem vanjskopolitičkom razmišljanju, ispunjavajno ovaj visoki standard.“
Kremlj je, potpuno neosnovano, ogroman pritisak koji je izvršio NATO prezentirao kao svoj diplomatski uspjeh.
Dvije ruske politike prema Srbima
Sjedinjene Američke Države u martu 1994. godine pokreću diplomatsku ofenzivu. Namjera je uspostavljanje hrvatsko-bošnjačke federacije. Zagrebu je obećana ekonomska pomoć. Hrvatska strane je prema ruskim procjenama na godišnjem nivou ulagala milijardu dolara za izgradnju vojske. Koalicija s Bošnjacima donijela bi dodatnu prevagu u odnosu na Srbe. Iste godine formirana je i Kontakt grupa u koju su ušle SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Ideja Kontakt grupe bila je da se Bosna i Hercegovina podijeli po principu 51-49, gdje bi novoformirana Federacija BiH pod kontrolom imala 51% teritorija BiH, dok bi srpska strana dobila 49%. Kako su bosanski Srbi predvođeni Radovanom Karadžićem na Palama odbili ovaj prijedlog Ruska Federacija se okreće Beogradu.
Kada govorimo o konkretnim odnosima Moskva-Pale o njima govori Anatoli Adamišin, prvi zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije 1993. i 1994. godine:
„Srbi nam nisu olakšali život, jer nisu imali povjerenja u Jeljcinov tim koji je glasao za sankcije. Čekali su promjenu vlasti u Rusiji. Vjerovali bi svakom takvom proročanstvu koje bi im na uši šapnuli razni emisari iz Moskve. Zasluga je ruskog ministarstva vanjskih poslova što je poremetilo planove za posjet Karadžića – čelnika bosanskih Srba – čija je jedina želja bila razgovarati Ruslanom Khasbulatovim i Aleksandrom Rutskoijem – drugim riječima, s opozicijom“.
Ruski ministar vanjskih poslova Kozyrev otišao je toliko daleko da je Miloševića opisao kao ‘vođu mirovne stranke’, te je tražio ukidanje ekonomskih sankcija Beogradu nakon što bi primirje bilo dogovoreno. U tim novim okolnostima, Moskva je bila suzdržana nakon što su zračni napadi NATO-a pogodili ciljeve bosanskih Srba početkom avgusta u regiji Sarajeva. Nezavisne ruske novine Izvestiya napisale su: ‘Stječe se dojam da su se čelnici bosanskih Srba potpuno diskreditirali u očima ruskih kreatora vanjske politike, te da Kremlj od sada namjerava imati posla samo sa Slobodanom Miloševićem „liderom mirovne stranke“. Kremlj je namjeravao oca svih sukoba na području bivše Jugoslavije prezentirati kao lidera mira.
Nakon što su bosanski Srbi uz podršku iz Beograda u julu 1995. godine izvršile genocid u Srebrenici SAD donose odluku da će od sada voditi samostalnu politiku. Rusija nije opstruirala povlačenje UN trupa iz nesigurnih područja, što je bio jedan od uzroka pada Srebrenice. SAD sada zaobilaze i nedavno uspostavljenu Kontakt grupu uvidjevši da se neke suštinske razlike ne mogu otkloniti. Hrvatska vojska, uz podršku 5. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, porazila je i de facto uništila Republiku Srpsku Krajinu. NATO 30. avgusta pokreće dvosedmične napade na položaje pobunjenih bosanskih Srba pod nazivom Deliberate Force. Kremlj je napade opisao kao „…dovođenje u pitanje opstanka Srba“.
Zahtjevi ruske strane ignorirani su do 14. septembra. Primirje je potpisano 5. oktobra bez prisustva Rusa. Ipak, Kremlj je imao želju da se prikaže dijelom rješenja. Formirane su IFOR trupe koje su predvodile Sjedinjene Države sa 20.000 vojnika – Ruska Federacija je participirala s 1400 mirovnjaka. Rusi su je uspjeli izboriti da njihovi vojnici ne budu pod formalnom komandom NATO-a, dok je u praktičnom kontekstu to upravo bio slučaj. Ipak, učešću u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini značajno je podiglo reputaciju Ruske Federacije, jer su brojne zapadne sile počele Moskvu uzimati za pouzdanog partnera.
Stav Ruske Federacije prema miru postignutom u Bosni i Hercegovini objasnio je Anatoli Adamišin koji kaže:
„Naša podrška Srbima nije bila manifestacija slavenofilstva, iako se tradicija ne može u potpunosti poreći. Daleko je važnije da je Jugoslavija bila poligon za međunarodni mehanizam koji je diktirao mir stranama u etničkim sukobima. Taj stroj nosio je nepogrešivu oznaku ‘Made in U.S.A.’. Rusija nije uspjela izboriti svoje mjesto. Nije slučajno što je balkanska nagodba odgovaralo isključivo zapadnim interesima, predstavljena kao predložak za druga mjesta, dok je Rusija igrala samo sporednu ulogu.“
Sovjetski Savez, a potom i Ruska Federacija željeli su imati konstruktivnu ulogu u rješavanju problema na području bivše Jugoslavije. Jačanjem pro-srpske struje unutar ruske diplomacije i vraćanje ideje da je Balkan rusko područje utjecaja pomoglo je da Zapad zauzme jasniji stav i krene odlučnim koracima u rješavanju sukoba. Buđenje straha od obnove hladnoratovske politike dao je značajan doprinos konkretizaciji koraka.
Ipak, Moskva je u periodu 90-ih godina 20. stoljeća bila u fazi pronalaženja sebe. Nemogućnost da se snažnije participira u donošenju odluka izazivalo je frustracije. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posebno 1994. godina trebaju se jednom od ključnih odrednica za redefiniranje ruske vanjske politike, koja će se od tada sve više zasnivati na konfrontiranju sa Zapadom.
Politicki.ba
