Novinar i voditelj Radija BIR Nedžad Abdić preživio je 316 dana u okruženju Starog Viteza, koji je bio pod konstantnim napadima Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Kao svjedok patnji kroz koje su Bošnjaci Viteza i okoline prošli tokom napada vojnih snaga paradržavne tvorevine Herceg-Bosne, svoj rad u velikoj je mjeri usmjerio ka dokumentiranju sjećanja o zločinima počinjenim te ratne 1993. godine. Šesnaestog aprila obilježena je 26. godišnjica ubistva 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, a Nedžad Abdić jedan je od članova Organizacionog odbora za obilježavanje zločina nad Bošnjacima Ahmića i Viteza. U razgovoru za Stav Abdić, između ostalog, govori o važnosti njegovanja kulture sjećanja i preprekama na koje nailaze Bošnjaci u Vitezu.
Razgovarao: Admir Lisica
STAV: Brutalnost zločina pripadnika HVO-a koje su počinili nad civilnim bošnjačkim stanovništvom možemo spoznati kroz stradanje Bošnjaka u Ahmićima. Koliko je bitno da kontinuirano podsjećamo na ove događaje?
ABDIĆ: Danas, više nego ikada, moramo govoriti o zločinima HVO-a i njihovim žrtvama. U vrijeme kada se želi izjednačiti patriotska borba za opstanak države Bosne i Hercegovine i agresor, na nama je da govorimo istinu. Nišani naših šehida nas obavezuju na to. Vidite, mi u Vitezu imamo dvije škole pod jednim krovom. To je nakaradni sistem koji je uveden kako bi se učile tzv. dvije historije. Istina je samo jedna. Istina je da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu cijelo rukovodstvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, te državni, politički i vojni vrh Republike Hrvatske označio kao učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP). Šestorku Herceg-Bosne osudio je i na višegodišnje zatvorske kazne zbog zločina i UZP-a, i to je nepobitna historijska činjenica. Naša djeca, čije su porodice direktno osjetile posljedice te UZP politike i djelovanja, danas ne znaju o tim događajima osim onoga što im prenose preživjeli. To se mora sistemski riješiti.
Mi ćemo u ime Udruženja “16. april” Ahmići uputiti inicijativu prema ministarstvima obrazovanja Srednjobosanskog kantona i Federacije BiH u kojoj ćemo tražiti da se haške presude uvedu u udžbenike. Da buduće generacije uče o zločinima Darija Kordića, Tihomira Blaškića, Paška Ljubičića i drugih presuđenih ratnih zločinaca. Također, uputit ćemo protest Vladi Republike Hrvatske i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zbog gostoprimstva osuđenom ratnom zločincu koji drži predavanja širom Hrvatske. Mi smo svjesni da je na čelu Ministarstva obrazovanja Srednjobosanskog kantona ministar iz reda hrvatskog naroda, te ne očekujemo da će to ići jednostavno i upravo ćemo vidjeti na osnovu ove inicijative da li će politika HDZ-a BiH biti konstruktivna ili će raditi na sprečavanju širenja istine utemeljene na relevantnim činjenicama. Zlo se mora sistemski označiti i onaj ko ima iskrene, poštene namjere prema Bosni i Hercegovini i prema žrtvama mora se od tih zločinaca javno i praktično ograditi i odreći ih se. Katarza dolazi iznutra, a kako sad stvari stoje, mi u Organizacionom odboru za obilježavanje zločina u Ahmićima i Vitezu ne vidimo kajanje za počinjene zločine. Naprotiv, zločince veličaju.
STAV: Prema Vašem mišljenju, da li se u javnosti dovoljno govori o Ahmićima, koji su, čini se, u fokusu samo sredinom aprila?
ABDIĆ: Prije svega, ovdje bih istakao da se generalno o zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima govori malo. Ovdje više nije pitanje pojedinaca koliko će oni govoriti o zločinima već kako će se to pitanje riješiti sistemski. Zakon o zabrani negiranja genocida jeste jedan od načina da spriječimo da se zločini ponove. Uvrstiti u udžbenike historijske činjenice, presude međunarodnih i domaćih sudova. Našu javnost svakodnevno višestruko spinuju. Izokreću se činjenice i od žrtve se očekuje da se nekome izvini što je preživjela. Progone naše generale, porodice žrtava dovedene su na rub egzistencije, a da ne govorimo o drugim psihološkim pritiscima. Van svake pameti je očekivati da pristanemo na takav tretman od bilo koga i mi ćemo u narednom periodu poduzeti određene aktivnosti kako bismo razotkrili i osujetili nakane da nas, žrtve, dovode u situaciju da se nekome izvinjavamo. Mi smo oštećeni u ovom procesu i insistirat ćemo na istini.
STAV: Član ste Organizacionog odbora, koji ima za cilj čuvanje sjećanja na 116 žrtava u Ahmićima. U kojem su smjeru išle ovogodišnje aktivnosti?
ABDIĆ: Kao što ste i mogli primijetiti, ovogodišnje obilježavanje početka ubijanja Bošnjaka ima sasvim novi format. Počevši od samog imena, gdje smo rekli da te osobe nisu stradale, već želimo jasno poručiti da je te ljude, naše sugrađane, neko ubio, tj. da su ih ubili vojnici HVO‑a. Nadalje, u Organizacioni odbor uključili smo ljude iz svih profesionalnih oblasti kako bismo na što kvalitetniji način realizirali ovogodišnje obilježavanje. Svakako bih se zahvalio i udruženjima iz Srebrenice i Memorijalnom centru Potočari na nesebičnoj pomoći i savjetima u vezi s organizacijom obilježavanja godišnjice zločina počinjenog u Ahmićima. Tehnička pitanja riješili smo tako da smo u okviru Organizacionog odbora imenovali pododbore i na njihovo čelo izabrali ljude koji su profesionalci u oblasti kojom se bave i zbog toga vjerujem da je rezultat itekako vidljiv. Zbog te činjenice, danas prvi put imamo komemoraciju i pohod “Put istine” i sjećanja na ubijene stanovnike Ahmića. Također, ove godine smo uvrstili i program obilježavanja učešća pripadnika MUP-a u odbrani Viteza. Pored onog vjerskog načina prisjećanja na ubijene, htjeli smo u ovogodišnje obilježavanje proširiti i uvesti model u kojem će svi koji žele da se poklone žrtvama to moći uraditi na jedan standardiziran način i takvu praksu ćemo, ako Bog da, nastaviti i narednih godina. Ahmići su simbol ubijanja Bošnjaka u Vitezu, ali ove godine želimo kazati da to nije jedini brutalni zločin nad nama u Vitezu.
STAV: Posljednjih nekoliko dana u medijima ste govorili o obilježavanju godišnjice zločina u Ahmićima. Da li Vam je kao svjedoku teško prisjećati se ovih teških zločina?
ABDIĆ: April je za stanovnike cijele naše domovine itekako težak i emotivno nam nije lahko. Međutim, upravo ta emotivna dimenzija nam daje dodatnu snagu da širimo istinu o zločinima HVO-a u Vitezu. Moja kuća u Vitezu nalazi se sto metara od mjesta na kojem su ukopani šehidi Ahmića i Viteza. Ja sam, kao dječak od 12 godina, gledao kako u hladnjači dovoze naše ubijene sugrađane. Sliku ubijenih zamotanih u najlonske vreće, krv koja curi i neopisiv miris smrti nikada neću zaboraviti. Moja sjećanja će sa mnom živjeti dok god moja nafaka bude da živim na ovom svijetu, ali, isto tako, i moja borba za istinu nikada neće prestati.
STAV: Koliko država institucionalno radi da se ovakvi zločini nikada ne zaborave?
ABDIĆ: Mi smo izuzetno nezadovoljni radom pravosudnih institucija i samim sistemom. Pred sudom u Hagu je po komandnoj odgovornosti osuđeno nekoliko osoba, najpoznatiji su slučajevi ratnih zločinaca Darija Kordića i Tihomira Blaškića, koji su ujedno i bili na vrhu piramide Herceg-Bosne u naredbodavnom smislu. Nismo zadovoljni ni njihovim presudama, a kamoli, mogu to slobodno reći, neradom Tužilaštva BiH na predmetima pravosudnog progona direktnih izvršilaca zločina. Malo je u javnosti poznato da je na području općine Vitez, pored tri velika logora, a to su sala kina u Vitezu, danas Hrvatski dom, prostorije bivšeg SDK i OŠ “Dubravica”, postojalo još nekoliko sabirnih mjesta u selu Gaćice, u prostorijama veterinarske stanice Vitez i Šumarije itd. Odgovorni za zarobljavanje civilnog stanovništva još se slobodno kreću.
Mnogi su od njih na odgovornim funkcijama u političkim i policijskim strukturama Srednjobosanskog kantona i vrlo je simptomatično zašto se pored svih dokaza o ubijanjima, mučenjima i protjerivanju Bošnjaka danas pokušava nametnuti krivica Bošnjacima da su tobože oni ti koji su zločinci. Podsjetit ću ovdje da je za silovanje Bošnjakinja u Vitezu osuđen samo Ante Kovać Žabac i da ni protiv koga više nije ni podignuta optužnica, a kamoli da je neko osuđen za te ratne zločine. Imamo slučaj cisterne bombe, u kojem su zločinci zarobljenog civila Muju Šahmana, koji je uhapšen u Jajcu dovozeći humanitarnu pomoć, svezali u kamion napunjen eksplozivom i poslali vozilo u dio pod kontrolom Armije RBiH. Tada je, osim Muje Šahmana, ubijeno još petoro ljudi. Muju Šahmana je neko svezao, neko ga je natjerao da ide u smrt i mi tražimo da se počinioci tog terorističkog čina otkriju.
Također, slučaj na kojem ćemo insistirati jeste slučaj načelnika policije u Vitezu, rahmetli Šabana Mahmutovića. Nalogodavci i izvršioci njegovog hapšenja i ubistva također nisu procesuirani. Štaviše, pored prikupljenih podataka, slučaj je sakriven u nekoj ladici i uporno se opstruira ovaj proces. Njegove ubice, da tragedija bude veća, mještani Viteza dobro poznaju i za to postoje materijalni dokazi i izjave svjedoka. Zbog toga mi iz Organizacionog odbora pozivamo glavnu tužiteljicu Tužilaštva BiH Gordanu Tadić da podigne optužnicu protiv odgovornih i izvede ih pred lice pravde. Također, pozivamo Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA) da istraži ko, po čijem nalogu i u čiju korist opstruira proces podizanja optužnice u slučaju rješavanja ubistva Šabana Mahmutovića. Nama nije poznat slučaj da je jedan visoki funkcioner u Bosni i Hercegovini ubijen na brutalan način i da pored svih dokaza njegovo ubistvo nije riješeno.
STAV: Kako se danas odvija svakodnevni život u Ahmićima, osjećaju li se tragovi zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom?
ABDIĆ: Kao i u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, i stanovnici Ahmića i Viteza imaju svakodnevne egzistencijalne probleme i činjenica da još tragamo za 29 žrtava zločina u Ahmićima dodatno opterećuje relaksaciju odnosa. Svakako, i spomenuti slučajevi Muje Šahmana i Šabana Mahmutovića spadaju u tu kategoriju. Nas dodatno vrijeđaju izjave predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o muslimanima kao teroristima i pokušaju izjednačavanja žrtava sa zločincima. Javno je pozivamo da dođe u Ahmiće, ne onako inkognito i ad hoc kao što je to već jednom uradila, već da dođe i javno pokaže da joj je zaista stalo do dobrosusjedskih odnosa, ogradi se i osudi politiku udruženog zločinačkog poduhvata i jasno kaže istinu o događajima u Ahmićima i pokaže svoje iskreno kajanje u vezi s događajem do kojeg je vodila politika prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Sve dok Dragan Čović ljubi ruku ratnog zločinca Darija Kordića, nama je jasno da politike podjele Bosne i Hercegovine još žive.
Stav
