Hasan Kaimija, pravog imena Hasan Kaimija Zerrin Oglu (Zerinović), rođen je u Sarajevu, u prvoj polovini XVII stoljeća. U Sarajevu je stekao osnovno obrazovanje, nakon čega odlazi u Sofiju, gdje je pred šejhom Muslihuddinom iz Užica stekao potpunije obrazovanje i pristupio halvetijskom derviškom redu u kojem dobija titulu halife, odnosno nasljednika šejha. Po povratku u Sarajevo dolazi na mjesto šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije, poznate u narodu kao Sinanova tekija, koja je pripadala, barem u posljednjih dvjesta godina, kaderijskom derviškom redu. I za Kaimiju postoje podaci da je bio kaderija što se očituje u njegovim pjesmana, ali zasad historija ne poznaje tačan datum pristupanja ovom derviškom redu.
Na bosanskom i turskom jeziku
Pripadao je krugu pjesnika koji su pisali na bosanskom i turskom jeziku. Podaci o njegovom životu su veoma kontraverzni i historijske činjenice se isprepliću s predajom. Zna se da je bio veoma vezan uz puk, pa ga je i to, pored njegovih pjesama, učinilo popularnim, pa čak i karizmatičnim. Kaimija je autor dva divana na turskom jeziku od kojih je jedan poznat kao “Varidat” (predskazanje, proročanstvo). Za razliku od divanskih pjesnika, kojima, i on pripada, njegov stil je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom čovjeku. Pjesme su mu uglavnom tesavvufskog usmjerenja – ustvari, ode Bogu i osnivaču kadrijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju. Pjevao je i o savremenim događajima, o sklapanju mira između sultana i Zrinskog.
Veliku popularnost su doživjele njegove pjesme koje su bile posvećene Kandijskom ratu od kojih je jedna spjevana i na našem jeziku. Za razliku od ostalih divanskih pjesnika koji su pjevali kitnjastim stilom i brušenim jezikom, pokazujući na taj način da vladaju arapskom i perzijskom leksikom i estetskim mjerilima divanske literature, Kaimijin jezik je jednostavan, razumljiv, a ponegdje čak i pučki. Dešava se da u stihu, ne našavši i odgovarajući izraz na turskom jeziku koji mu je potreban radi metra ili rime, upotrijebi našu riječ pa nerijetko njegove pjesme predstavljaju mješavinu dvaju jezika.U svojim pjesmama Kaimija je često proricao buduće događaje. Svoja proročansta spjevao je u formi kasida koje su kasnije prepisivane pa ih je mnogo i danas sačuvano u velikom broju primjeraka.
Miljenik naroda
Narod o Hasanu Kaimiji prenosi priče još od njegova vremena. Neke od tih priča toliko su se uvukle u ovaj grad da se prenose skoro kao zapisana biografija. O Kaimiji se govorilo da je on, nakon što je svoju kuću u Sarajevu pretvorio u tekiju, podigao i most na Miljacki koji je po njemu, zato što je šejh, prozvan Šejhanija, a kasnije gaje narod prozvao šejtanija. Kaimiji se pripisivala i svetost pa je njegova tekija u Sarajevu, uz koju je sahranjena njegova žena bila mjesto hodočašća isto kao i njegova tekija i turbe u Zvorniku. Kaimija je na neki način smatran “svetom osobom” što potvrđuje i spominjanje njegova imena u molitvi. Bio je miljenik naroda koji je uvijek držao stranu siromašnih i ugnjetavanih pa je zbog toga bio često i u sukobu s vlastima. Na svom duhovnom putu prema predanjima Hasan Kaimija proveo je 40 dana u halvet odaji Sinanove tekije. Halvet je duhovna vježba, a obavlja se uz odobrenje šejha koji određuje kako će se vršiti. Halvet znači osamljivanje u odvojenu prostoriju u koju ne smije ulaziti niko, osim do vrata – osoba koja prinosi hranu.
Kaimijini savremenici su ga poštovali kao pjesnika, ali i kao nekog ko je imao najjaču vezu sa narodom. Neki od autora su mu čak posvetili i pjesme. Sam način života Hasana Kaimiji bio je zanimljiv brojnim orijentalistima i historičarima poput Hammera, Bašagića, Handžića, Šabanovića, Hadžijahića i drugih, koji su o Kaimiji iznosili dijametralno suprotne sudove. Bašagić i Šabanović Kaimijinim pjesmama ne daju naročitu vrijednost i iznose mišljenja da je bilo mnogo njegovih savremenika, koji su imali dosta kvalitetnije pjesme, a koji nisu bili toliko zastupljeni. Hasan Kaimija je po izgnanstvu iz Sarajeva živio u Zvorniku, gdje je i umro 1691/92. godine. Sahranjen je u zasebnom turbetu na Kuli u Zvorniku uz koju je kasnije dozidana i tekija.
Piše: Azra Crnčalo-Lisica
intelektualno.com
