U bogatom upusu bošnjačke književnosti značajno mjesto zauzima divanska književnost. Divansko stvaralaštvo na našim prostorima usko je povezano s dolaskom Osmanlija koji sa sobom donose novu kulturu, religiju, običaje. Dolazak islamskog duha s Orijenta vidljiv je i u umjetničkom stvaralaštvu, u prvom redu u književnosti. Bošnjački pjesnici toga doba, vođeni orijentalnom mišlju, počinju stvarati djela prožeta duhom islama. Divanska književnost je nastajala na nekom od orijentalnih jezika, turskom, arapskom ili perzijskom jeziku. Sama riječ divan vodi porijeklo iz perzijskog jezika, a znači skup.
Stolac, Sarajevo, Istanbul, Konja
Vođeni samom etimologijom i značenjem riječi, divanski pjesnici su svoje pjesme sabirali u zbirke – divane. Klasični divani su imali strogu formu, pa je jedan kompletan divan na počtku imao tehvid, tehlil, munadžavt, nat, različite kaside, zbirku gazela, rubajije, kit’e, tujuge, šarkije, mesnevije, pojedinačne stihove i drugo. Divanski književni manir je bilo rasprostranjen kod bošnjačkih pjesnika, ali, nažalost, mali dio pjesama je sačuvan. Među divanskim pjesnicima kod nas su se istakli: Derviš-paša Bajezidagić, Mehmed Mejlija Guranija, Hasan Kaimija, Zijajija Mostarac, Sabit Alaudin Užičanin, Muhamed Nerkesija i drugi. Među mnoštvom divanskih pjesnika, izdavaja se Habiba Rizvanbegović Stočević, bošnjačka pjesnikinja koja je pisala na orijentalnim jezicima, s motivima prožetim islamskim učenjem.
Habiba Rizvanbegović Stočević je bila kći hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Rođena je u Stocu 1845. godine. Nakon smrti oca, kojeg je pogubio Omer-paša Latas, Habiba zajedno sa svojom porodicom odlazi u Sarajevo, odakle seli u Istanbul. Nakon što je ovladala orijentalnim jezici, počla je pisati na turskom. Dugo vremena je službovala u Konji. Autori koji donese podatke o jedinoj bošnjačkoj divanskoj pjesnikinji, poput Bašagića i Handžića, navode da je u Konji stupila u mevlevijski derviški red. Habiba Rizvanović Stočević nije doživjela starost. Umra je 1890. godine, u 45. godini života.
Po ugledu na pjesnikinjine savremenike
Naši književni kritičari, koji su se bavili životom i djelom Habibe Rizvanbegović Stočević, podatke o autorici su preuzeli iz djela “Mesahir an-nisa”, autora Mehmeda Zihnija. Habiba Rizvanbegović Stočević je prvi put spomenuta kod Mehmeda Tahira koji donosi kratku bilješku o ovoj pjesnikinji. Ovi autori navode da je Habiba sastavila cjelokupan Divan, ali on nije sačuvan. O stvaralačkom umjeću ove pjesnikinje doznajemo na osnovu jednog sačuvanog gazela. Iako književni historičari Habibu povezuju s mevlevijskim redom, u njenom gazelu ne nalazimo elemente sufizma i misticizma. Jedina sačuvana pjesma Habibe Rizvanbegović Sočević predstavlja ljubavnu pjesmu u kojoj pjesnikinja žali za izgubljnom ljubavlju. Čest manir divanskih pjesnika je obraćanje samom sebi. U posljednjoj strofi Habibinog gazela pjesnikinja se obraća sebi, pa kaže:
“O Habiba, spasiti se teško
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesretnica
Pustoj sreći nikad se ne nada.”
Jedina sačuvana pjesma Habibe Rizvanbegović Stočević pjeva o ljubavi, a nastala je po ugledu na pjesnikinjine savremenike koji su stvarali na turskom jeziku. Kroz pjesmu se prožimaju motivi čežnje, ljubavi, nesretnog života i patnje. Kao i mnogi drugi pjesnici koji pjevaju o ljubavi i ova pjensikinja piše pod jakim emotuvnim nabojem koji je uočljiv u svakom stihu pjesme. Vječito motiv – ljubav Habiba je, putem svog gazele, predstavila iz ženske perspektive. Upravo ta ženska persona ostavlja pjesnikinji odriješene ruke pri emotivnom stvaralačkom zanosu.
Za Intelektualno.com piše: Azra Crnčalo-Lisica
