Građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama od 1861. do 1865. godine, u kojem su se sukobile sjeverne države lojalne Uniji i južne države koje su formirale Konfederaciju odvojivši se od Unije, predstavlja veliku prekretnicu u historiji ove države. Uzrok podjele Unije na sjeverni i južni tabor nalazi se u njihovim različitim koncepcijama društveno – političkog uređenja Unije. U prvom planu istaknuto je pitanje ropstva, koje je bilo rasprostranjeno u južnim državama. Problem ropstva dominiralo je političkom scenom Unije u godinama prije Građanskog rata i neminovno je dovodilo u sukob političke opcije sjevera i juga, pa čak i po pitanju političkih odluka koje nisu imale veze sa ovim pitanjem, stvarajući veliki jaz među suprotstavljenim taborima koji je kulminirao Građanskim ratom 1861. godine.
Još u XVIII stoljeću dolazi do jasne diferencijacije, tadašnjih britanskih kolonija u Sjevernoj Americi u privrednom smislu. Sjeverne kolonije Nove Engleske, kao i centralne kolonije u ovom periodu postali su plodno tlo za razvijanje manufakturne proizvodnje i akumulaciju kapitala, dok je u južnim kolonijama dominirala poljoprivredna proizvodnja na velikim plantažama duhana, krompira, te kasnije pamuka, gdje su glavnu radnu snagu činili robovi iz Afrike. Nakon borbe za nezavisnost koja je okončana 1783. godine, Unija Američkih Država se, uslijed industrijske revolucije, u privrednom smislu podijelila na industrijski sjever i poljoprivredni jug. Takva privredna diferencijacija je neminovno vodila ka društveno – političkoj podjeli. Naime, u južnim državama, ropstvo je bila uobičajena pojava, ali ne i dominantna. Naprimjer, u državi Misuri procenat robovskog stanovništva, u godinama prije Građanskog rata, iznosi oko 13%, dok u Južnoj Karolini čak 58% stanovništva ima status roba. Ove brojke nas dovode do zaključka da ropstvo, iako karakteristično za jug Unije, nije zahvatalo cjelokupno tamošnje stanovništvo. S druge strane, krajem XVIII vijeka raspoloženje protiv ropstva raslo je zahvaljujući radu vjerskih zajednica, u prvom redu kvekera, a tridesetih godina XIX vijeka ono je doseglo svoj vrhunac u novom radikalnom antirobovskom pokretu nazvanom Abolicionizam. Abolicionisti su zahtijevali radikalno ukidanje ropstva, vodeći se devizom da se ono neće ukinuti samo od sebe, te da je potrebna široka društvena akcija u cijeloj federaciji da bi došlo do oslobađanja robova. Tako se tridesetih godina razvija antirobovska propaganda. Također, pišu se i razna djela o ropstvu, među kojima je najpoznatija knjiga Thedorea Dwighta i Angeline Grimke „Ropstvo onakvo kakvo jeste“ izdana 1839. godine, u kojoj su čitalačkoj publici sa sjevera nabrojane najgore strahote ropstva.
Čitav period od 1835. do 1860. godine u američkoj historiografiji nazvan je „antebellum“ ili predratni period. U ovom periodu dolazi do najvećeg političkog raskola između sjevera i juga, a kriza se zaoštrava u pedesetim godinama XIX stoljeća.
Godine 1849. Kalifornija je podnijela zahtjev da bude primljena u Uniju kao slobodna država. Naredne 1850. godine dolazi do dogovora između sjevera i juga po pitanju organizovanja novih teritorija u Uniji. Ovaj dogovor, nazvan Misurijski sporazum, predviđao je da teritorije koje se nalaze južno od linije kompromisa, mogu da se, po svojoj volji, organizuju kao države u kojima je ropstvo legalno. Tada je nastao problem Kalifornije, koja je htjela da u Uniju bude primljena kao slobodna država, a većina njenog teritorija ležala je južno od linije kompromisa iz 1850. Iste godine Kalifornija je dobila državnost, ali u okviru kompromisa. U isto vrijeme riješeno je i pitanje odbjeglih robova, pitanje koje je najviše brinulo jug. Prema novom Zakonu o odbjeglim robovima, status optuženog roba odlučivao je punomoćnik Unije, uz uskraćivanje svih prava optuženom. Tako je njegova sudbina ovisila o odluci punomoćnika. Usvajanje ovog zakona pokrenulo je buru javnih protesta antirobovskih organizacija, koji su često prelazili u ulično nasilje.
Godine 1853. usvojen je i Zakon o Kanzasu i Nebraski. Ovaj zakon je predviđao da se u ovim teritorijama, koje su „mukom stvorene na indijanskoj teritoriji“, o pitanju ropstva odlučuje putem narodnog suvereniteta. To je značilo da je ropstvo postalo teoretski moguće i sjeverno od linije kompromisa iz 1850. godine. Ovaj zakon je usvojen kao ustupak jugu, koji je prihvatio sjeverni pravac za gradnju kontinentalne željeznice, koja je za industrijski sjever predstavljala nužnost. Ovaj zakon je doveo do velikih borbi robovlasničke i antirobovske frakcije za „Kanzas koji krvari“.
Kriza se pedesetih godina prenijela i na stranačku politiku. Nakon izglasavanja Zakona o Kanzasu i Nebraski, antirobovski militanti napuštaju dosadašnje partije i obrazuju novu Republikansku stranku. Osnivanje ove stranke pratilo je osipanje članova dotadašnjih partija, u prvom redu Vigovske koja je potpuno nestala. Tako je na predsjedničkim izborima 1856. kandidat Republikanske stranke John Freemont ostvario značajan uspjeh, osvojivši drugo mjesto (tada u SAD-u nije bio ustaljen dvopartijski sistem). Četiri godine poslije, republikanci su dali svog prvog predsjednika Unije, Abrahama Lincolna. Upravo je u godini njegove pobjede kriza u Uniji doživjela vrhunac. Izbor Abrahama Lincolna za predsjednika Unije, nije bio podržan od strane juga, iako Lincoln nije bio dogmata prema ropstvu, ali za robovlasničke krugove to nije bilo dovoljno. U prilog tvrdnji da Lincoln nije bio protiv ropstva, ide njegovo izjašnjavanje kao zakletog protivnika „društvene i političke jednakosti bijele i crne rase … crnaca kao glasača ili porotnika … ili njihovih bračnih veza sa bijelcima“. Kriza u društveno – političkom životu Unije, doživjela je vrhunac u decembru 1860. kada je Južna Karolina proglasila secesiju. Naredne godine počele su prve operacije u Građanskom ratu.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
