“A se leži dobri čovjek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavače i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaže: “Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima”. Daleko, pa preko svih “Modrih rijeka” bio je, prešao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu što je perom životožednim, a u studen kamen da, ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: “Neću Istok, neću Zapad, ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve, neću tuđ skiftar i tuđ oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu i na svojoj baštini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja još nigdje među zemljama ne postoji”
Mak je svoju ljubav prema jednoj mu domovini, čiju kulturu i baštinu je istraživao, dešifrirajući tisućljetne poruke naših predaka ostavljene u kamenu, platio svojim životom, kao toliki prije i poslije njega. On je, kako je autoru ovih redaka kazivao akademik Muhamed Filipović, podmuklo ubijen, umoren.
Intelektualno.com
