Danas se navršava 30 godina od smrti Zulfikara Zuke Džumhura, bosanskohercegovačkog putopisca, slikara, karikaturiste, novinara…, čovjeka uz čije je ime moguće napisati bezbroj riječi. Ali riječi ponekad nisu dovoljne, pogotovo ne ako njima želimo opisati jednu takvu svestranu ličnost, kakav je bio Zuko Džumhur, koji je upravo pisanom riječju, crtežom, karikaturom, narativom, pa i svojom pojavom, obilježio jednu epohu književnog i umjetničkog stvaralaštva Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.
Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu, u uglednoj konjičkoj ulemanskoj porodici Džumhur. Njegov otac Abdulselam bio je imam u vojsci u Beogradu, gdje je Zuko provodio svoje djetinjstvo i stekao osnovno obrazovanje. Ljetne dane djetinjstva provodio je u svom rodnom Konjicu, gdje je, vidjevši znamenitog konjičkog slikara Lazara Drljaču kako olovkom crta Tekijsku džamiju, odlučio da neće biti „ni odžačar, ni mašinovođa, ni tramvajdžija“, već da će biti slikar. Ova dječija želja Zuki se ostvarila. Nakon završene gimnazije u Sarajevu, Džumhur istovremeno upisuje studije na Pravnom fakultetu i Likovnu akademiju u Beogradu. Želja iz djetinjstva i njegov afinitet prema slikarstvu odnose prevagu, te studij pravnih nauka napušta kako bi se posvetio studiju na Akademiji, gdje uspješno diplomira u klasi Petra Dobrovića, poznatog jugoslavenskog slikara i likovnog kritičara.
Crtežom i karikaturom Džumhur udara pečat svom likovnom sazrijevanju. Već 1947. godine objavljuje svoj prvi crtež u časopisu Narodna Armija. Za svog života objavio je više od 10.000 crteža i karukatura u raznim jugoslavenskim časopisima, posebno u Politici, u kojoj je počeo objavljivati na nagovor svog prijatelja Pjera Križanića, čijim je karikaturama i smislom za satiru bio oduševljen još u studentskim danima. Nakon Križanićeve smrti, Džumhur je zauzeo njegovo mjesto u redakciji Politike, a narednih 30 godina, svake nedjelje naslovnu stranu ovog časopisa krasile su Zukine karikature.
Veoma rano je ostvario veliki uspjeh kao karikaturista, kada su njegovu karikaturu Karla Marksa, objavljenu u Književnim novinama, prenijeli svi jugoslavenski i 60 stranih listova. Na karikaturi se vidi Karl Marks kako sjedi za pisaćim stolom, dok na zidu, iznad Marksa, stoji uokviren portret Josifa Staljina. Karikatura je objavljena u jeku krize prouzrokovane rezolucijom Informbiroa protiv KPJ. Ova Džumhurova karikatura na satiričan način opisuje vladavinu sovjetskog diktatora, i njegovo tumačenje naučnog socijalizma.
Lik i djelo Zuke Džumhura, svestranog umjetnika, posebno krasi njegovo književno stvaralaštvo. Zuko Džumhur jedan je od najznačajnijih putopisaca jugoslavenskog govornog područja. Njegovi tekstovi o gradovima i mjestima koje je posjetio, baš kao i njegovi crteži i karikature, dovedeni su do savršenstva. Opise gradova, ljudi, običaja, te anegdota iz najudaljenijih mjesta planete Zemlje koje je obišao, iznosi na svojstven način, kao da je godinama živio u toj sredini. Zbog toga se za Zuku može reći da je građanin cijelog svijeta, mada njegova domovina nikada nije izašla iz njega i on joj se uvijek rado vraćao.
Pored putopisa, pisao je scenarije za više kratkih i tri igrana filma. Igrani film Miris dunja u režiji Mirze Idrizovića, a čiji scenarij potpisuju Idrizović, Džumhur i Karel Valtera, dobio je nagradu za najbolji scenarij na 29. filmskom festivalu u Puli.
Za svoga života objavio je nekoliko književnih djela. Nekrolog jednoj čaršiji (1958), njegovo je najpoznatije književno djelo, za koje je predgovor pisao Ivo Andrić. Nikada nikom prije toga, a ni kasnije, Andrić nije napisao predgovor djela. Za predgovor, Zuko se Andriću odužio nacrtavši njegov portret. Pored Nekrologa jednoj čaršiji, objavio je još: Pisma iz Azije (1973), Hodoljublja (1982), Putovanje bijelom lađom (1982), te posthumno publikovana Izabrana djela Zuke Džumhura (1991).
Posebno mjesto u biografiji Zuke Džumhura zauzima njegov angažman na Radio-televiziji Sarajevo kao pisac scenarija i voditelj emisije Hodoljublje, koja je u bivšoj državi bila mnogo gledana. Emisija je snimana u inostranstvu i u Jugoslaviji, a Zuko je gledaocima ispred malih ekrana pričao o mjestima koje je sa ekipom emisije posjetio. Koliko je emisija bila popularna, najbolje govori činjenica da je u posljednjim godinama svog života primio na stotine pisama gledalaca, koji su bili očarani njegovom pojavom i njegovom emisijom. Nema sumnje da je za to najzaslužnija njegova karizma i naracija kojom je, tokom emitovanja Hodoljublja, gledaocima dočaravao gradove kao domaćin, pa makar se epizoda snimala i daleko van bivše Jugoslavije.
Svoje posljednje godine života proveo je u miru u Herceg Novom, kao podstanar, zajedno sa svojom suprugom Vezirom. Na to ga nije natjerala loša finansijska situacija, već je htio da se sa svojom suprugom „skloni“ na neko mirno mjesto, malo dalje od očiju javnosti. „Na posljednje putovanje najljepše je poći tako što će čovjek obući bijelu košulju i otići bez pompe, bez velikih riječi i halabuke“ govorio je. Tako je i bilo. Dana 29. novembra 1989. godine u Herceg Novom prestalo je kucati srce Zulfikara Zuke Džumhura. Po svojoj želji, sahranjen je na gradskom mezarju Musala u svom rodnom Konjicu.
Iza jednog takvog svestranog čovjeka ne može ostati skromna zaostavština. Dugo će se prepričavati njegove anegdote, pričati o njegovim Hodoljubljima, čitati njegovi putpopisi, te komentarisati njegovi crteži i karikature. Sjećanje na Zulfikara Zuku Džumhura u našoj zemlji ne smije izblijediti. Svojim radom i ogromnom intermedijalnom zaostavštinom, Zuko nas je zadužio da ga se, makar, sjećamo.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
