Godišnjica smrti Mehmedalije Maka Dizdara: Natpise sa stećaka obogaćivao je vlastitim pjesničkim doživljajem

” Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u gradu Stocu na obalama rijeke Bregave. Bio je sin Muharema i Nezire Dizdar, rođene Babanović. Bez oca je ostao već u šestoj godini. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu Mehmedalija je preselio u Sarajevo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, “Vidovopoljska noć”, u štampariji prepolovljenu od državne cenzure. Njegovo pjesničko ime “Mak” jest pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac. Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh, kao bolest i tešku ranu do kraja svoga života.

U poslijeratnoj Jugoslaviji, radio je kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje u period od 1948. do 1951. godine. Mehmedalija je bio jedan od osnivača “Seljačke knjige”, koja kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”. “Narodna prosvjeta” bila je jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća u bivšoj Jugoslaviji. Dizdar je tu radio kao urednik i  glavni urednik u period od 1951. do 1959. godine. Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine Mehmedalija pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” se ukida.

U međuvremenu, ponovo se vraća književnom radu i objavljuje pjesme, ali i pripovijetke. U časopisu Život 1954. godine objavljuje poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje. Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: Poemu Povratak (1958), te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno 1966. godine objavljuje zbirku pjesama Kameni spavač.

Kameni spavač je zbirka pjesama prvi put objavljena 1966. godine, a u izmijenjenom izdanju 1973. godine, nakon Makove smrti. Njegova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka koje je obogatio vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o duhu bosanskih krstjana. Još od najranijeg djetinjstva Mak je bio u dodiru sa stećcima. Jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravo u Stocu, njegovom rodnom gradu. Riječ je o nekropoli stećaka koja se nalazi u Radimlji, 3 km zapadno od Stoca. Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa, nekropola Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine. Međutim, Maku je trebalo dosta vremena da uspije proniknuti u poruke urezane u kamenu koje je utkao u svoje stihove. Kameni spavač je djelo zrelog pjesnika koji je našao svoj vlastiti pjesnički izraz.

Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”. Mehmedalija Mak Dizdar je svojim radom zaslužio mnoge nagrade, od kojih su najpoznatije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969). Mak je preminuo 14. jula 1971. godine. Maka su prijatelji opisivali kao mirnog i dostojan­stvenog čovjeka, dobronamjernog, umjerenog i beskraj­no ponosnog. Djeca kažu da je vrlo rijetko podizao glas na njih, a nikad ih nije kažnjavao. Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu i njegov vjenčani kum, opisuje ga ovako: Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način. U današnje vrijeme Dizdarov značaj se još uvijek primjećuje u postojanju Fondacije “Mak Dizdar” umjetničke galerije “Makova Hiža”, kulturne manifestacije “Slovo Gorčina” te književnih dana “Mak Dizdar.”

Za Intelektualno.com priredila: Dženana Kahriman