Alija Nametak, bosanskohercegovački književnik, rođen je 6. marta 1906. godine u Mostaru, a umro je na današnji dan 8. novembra 1987. godine u Sarajevu.
Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, Alija Nametak završava u svom rodnom Mostaru, kojeg napušta 1925. godine kada u Zagrebu upisuje studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta, gdje 1929. godine uspješno diplomira. Nakon završetka studija odlazi u Sarajevo, gdje je, uz devetogodišnji prekid uzrokovanim izdržavanjem zatvorske kazne, proveo ostatak svog života. Od svog dolaska u Sarajevo 1930. godine, pa do 1945. godine radi kao urednik i saradnik na listu „Novi Behar“, te kao profesor u više sarajevskih srednjih škola. Iako se književnim radom počeo baviti još u ranoj mladosti, prvo objavljivajući narodne priče i narodne pjesme Bošnjaka muslimana, te kao student pišući novele i pripovjetke u Zagrebu, Alija Nametak svoju potpunu književnu afirmaciju doživljava u Sarajevu.
Do početka Drugog svjetskog rata piše u „Novom beharu“, „Kalendaru Narodne uzdanice“, te u još mnogim drugim časopisima i novinama tog perioda. U istom periodu izdaje dvije zbirke pripovjedaka: Bajram žrtava (1931) i Dobri Bošnjani (1937). Također se okušao u pozorišnom tekstu pišući historijsku dramu Narodna vlada (1938).
Tokom Drugog svjetskog rata ostaje u Sarajevu, gdje je radio kao lektor i intendant u Hrvatskom državnom kazalištu, kako se u toku rata službeno zvalo Narodno pozorište u Sarajevu. U godinama rata objavljuje dvije zbirke pripovjedaka: Za obraz (1942) i Ramazanske priče (1944), te dva pozorišna komada, ovaj put komedije: Omer za naćvama i Abdulah-paša u kasabi (obe 1942). Mada se, tokom rata, nije aktivno bavio politikom, niti je bio blizak sa ustaškim režimom, 1945. godine partizanski sud ga je osudio na 15 godina zatvora zbog njegovog aktivnog učešća u kulturnom životu Nezavisne Države Hrvatske. Alija Nametak proglašen je narodnim neprijateljem, jer je, kako stoji u obrazloženju presude, „svojim pripovjetkama izazivao bratoubilačku mržnju.“ Obrazloženje presude se odnosilo na pripovijetku Za obraz, objavljene u istoimenoj zbirci 1942. godine. Radnja ove pripovijetke smještena je u sarajevskoj kafani „Pred Imaretom“ u koju je jedne zime ušao Bećir Đuliman, standardnim mušterijama kafane nepoznat čovjek, koji je, nakon što su mu četnici pobili skoro čitavu porodicu, morao napustiti svoje ognjište u Hercegovini i zamijeniti ga tuđinom. Bećir je radoznalim ljudima u kafani ispričao svoju životnu priču, koja je svoj epilog doživila pokoljem njegove porodice i njegovim izbjeglištvom.
Alija Nametak nije odslužio čitavu zatvorsku kaznu, već je nakon 9 godina provedenih iza rešetaka izašao na slobodu. Nakon izlaska iz zatvora radi kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, a nakon rada u Institutu, biva zaposlen kao bibliotekar na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je radio do penzionisanja 1973. godine. Godine od izlaska iz zatvora, pa do svoje smrti Nametak provodi distanciran od društvene javnosti, razgovarajući sa „običnim“ ljudima u Sarajevu. Ipak, ni u ovakvim životnim okolnostima ne prestaje pisati. Za svog života objavljuje još dvije zbirke pripovjedaka: Trava zaboravka (1966) i Tuturuza i šeh Meco (1978), koje predstavljaju fazu pune autorove zrelosti kao pripovjedača kratke epske pripovjedne forme.
Posthumno objavljena djela Sarajevski nekrologij (1994) i Sarajevske uspomene (1997) predstavljaju Nametkove listove memoarske proze koji su nastali u njegovim sarajevskim godinama života. Sarajevski nekrologij je vrhunac stvaralaštva Alije Nametka, djelo u kojem je sabrano i prikazano mnogo ljudi, njihovih anegdota, razgovora, navika itd., a koji su za Nemtkova života preselili na Ahiret. Ovo djelo Aliji Nametku donijelo je epitet svojevremenog Bašeskije.
Alija Nametak je umro 8. novembra 1987. godine u Sarajevu. Djela koja je napisao u svom dugom i bogatom stvaralačkom vijeku, koji je trajao pet decenija, ostavila su neizbiriv trag u književnosti Bosne i Hercegovine, iako je autor većim dijelom svog života bio osuđen na zaborav.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
