Glavni cilj desnog terorizma je ubiti što više nevinih ljudi Glavni cilj desnog terorizma je ubiti što više nevinih ljudi
Tradicionalno doživljavamo terorizam kao oblik političke komunikacije. Nasilje cilja i one direktne žrtve u incidentima, ali i širu javnost. Mnogi eksperti smatraju da je... Glavni cilj desnog terorizma je ubiti što više nevinih ljudi

Tradicionalno doživljavamo terorizam kao oblik političke komunikacije. Nasilje cilja i one direktne žrtve u incidentima, ali i širu javnost. Mnogi eksperti smatraju da je ova druga grupa važnija da teroristički akt iz ugla počinitelja bude uspješan. Pristup masovnim medijima putem političke poruke, što teroristički akt zasigurno jeste, obično se smatra ključnim mehanizmom koji garantuje da se strah i nepovjerenje proširi u široj javnosti. Desničarski terorizam ima jasnu poruku. Ona je usmjerena prema ljevici, manjinama, posebno rasnim, etničkim i vjerskim.

Obilježje desnog terorizma najčešće je neselektivnost. Glavi cilj jeste ubiti što više nevinih ljudi, što treba izazvati strah kod stanovništva i pokušati spriječiti okret glasačkog tijela nalijevo. Opća nesigurnost tjera ljude da traže vlast čvrste ruke, koja uvodi represivne mjere, prema manjinama, imigrantima i drugima, koji se definišu kao subverzivni element, izvor društvene nesloge.

U zadnjoj dekadi, svjedoci smo sve većeg uspona desnice, pa i one radikalne. Ovdje treba razlučiti umjerenu desnicu, koja nastupa sa legitimnim političkim ciljevima, od one koja zastupa ekstremne, nasilne ideje.

Andres Breivik, desničarski terorista, 22. jula 2011. godine ubio je osam osoba tako što je detonirao kombi-bombu usred kvarta Regjeringskvartalet  u Oslu, a zatim je usmrtio 69 sudionika ljetnog kampa Radničke Lige mladih (AUF) na otoku Utoja. Zanimljivo je bilo izvještavanje medija koji dugo vremena nisu definisali njegovo djelo kao čin terorizma. Istog dana Breivik je putem društvenih mreža plasirao dokument pod nazivom „Evropska deklaracija nezavisnost“ u kojoj propagira protjerivanje muslimana, te feminizam proglašava krivim za „kulturni suicid Evrope“.

Broj desničarskih terorističkih “incidenata” veći je od službenih podataka obavještajnih agencija, za koje kaže da se svode na različita tumačenja među zemljama o tome što predstavlja teroristički akt. Širom zapadne Europe baze podataka pokazuju 28 takvih incidenata u 2017. godini u odnosu na samo jedan u 2007. godini.

Desničarski ekstremisti sa jednakim žarom propagiraju i napade na vjerske objekte manjina. John T. Ernest je 27. aprila 2019. godine izvršio napad na sinagogu u mjestu Poway (Kalifornija), te tom prilikom ubio šezdesetogodišnju ženu. Navodno je izvršilac bio inspirisan terorističkim napadima na Novom Zelandu koje je u mjestu Christchurch izvršio Brenton Tarrant. Tarrant je 15.  marta u napadu na dvije džamije usmrtio 50 vjernika. Istovjetno Breiviku i njih dvojica su neposredno pred napade objavili manifeste, koji imaju mnogo podudarnosti, sa jasno izraženom mržnjom prema vjerskim manjinama.

Kršćanske vjerske institucije su rijetko meta desničarskih ekstremista, a u većini slučajeva, kao što je napad iz 2015. godine, koji je izveo Dylann Roof u crkvi Emanuel AME (Charleston, Južna Karolina), motiv napada je rasna, a ne vjerska, mržnja. Zadnji napad u američkom gradu El Paso jasno je motivisan rasnom mržnjom. Policija kaže da u pritvoru imaju 21-godišnjeg muškaraca, a preliminarni rezultati istrage pokazuju da je motiv njegove akcije mržnja prema Latinoamerikancima.

Istraživanja naglašavaju tendenciju desničarskih terorista u Europi i svijetu da budu “usamljeni akteri” za koje je manje vjerojatno da će pokazati vidljive promjene u ponašanju ili razgovarati o planovima s prijateljima ili porodicom u odnosu na počinitelje drugih oblika nasilnog ekstremizma.

Pored navedenog treba uočiti neodgovorno djelovanje društvenim mreža i drugih online platformi, koje nisu do visoke sofisticiranosti usavršile metode praćenja aktivnosti ovakvih osoba i grupa. Tome treba dodati i djelovanje medija koji na mnogo racionalniji, manje senzacionalistički način treba izvještavati o bilo kojem obliku nasilnog ekstremizma, te tako pomoći da se ne stvori opća panika i nepovjerenje. Problem je i što se u izvještajima nasilje koje čine manjine često stavlja na teret čitavoj grupi, a ne samo pojedincu koji je izvršilac tog djela, pa se stvara društvena klima borbe „mi protiv vas“ koja dovodi do jačanja ekstremnih stavova na svim stranama, pa tako i onih ekstremno desnih.

Kada je u pitanju akademska literatura o desničarskom terorizmu, jasno je da ta tema nije dobila gotovo toliko akademske pažnje kao drugi oblici terorizma. Istraživač Alex Schmid je 2011. godine otkrio da je od 4.458 empirijski zasnovanih recenziranih publikacija, samo se 0,6 posto odnosi na “domaći terorizam”, kategoriju pod koju je desničarski terorizam potpuno neosnovano spadao.

 

Za Intelektualno.com priredio: Faris Marukić

Facebook komentar

Intelektualno