„Patrijarh filozofa“, „Don Kihot nesretnih“ – François Marie Arouet Voltaire jedan je od najznačajnijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva, i najoštriji kritičar francuskog društva i katoličke crkve iz XVIII stoljeća. Rođen je 21. novembra 1694. godine u Parizu, a umro je 30. maja 1778. godine, također u francuskoj prijestolnici. Za svog života napisao je veliki broj književnih, esejističkih, filozofskih i historiografskih djela, od kojih su najpoznatiji: Filozofska pisma, ep Djevica Orleanska, Elementi Njutnove filozofije, Razmatranja o metafizici, remek-djelo filozofski roman Kandid, Filozofski riječnik, Esej o običaju i duhu naroda, Vijek Luja XIV i Historija Karla XII.
Najmlađi od petero djece oca blagajnika i majke plemićkog porijekla, Voltaire je kao mladić pohađao Jezuitsku gimnaziju, gdje dobija osnovna znanja o religiji i crkvi, a koju je kasnije kao intelektualac nemilosrdno kritikovao. Nakon završetka gimnazije upisuje pravo, ali studij veoma brzo napušta zbog uvreda na račun tadašnjeg regenta, te biva zatvoren u tamnicu iza zidova zloglasnog zatvora Bastille. U tamnici je proveo godinu dana. Nakon izlaska iz tamnice piše radove pod pseudonimom Voltaire, koji je koristio do kraja svog života. Godine 1726. biva protjeran iz Pariza, u koji se vratio tek 1778. godine, gdje ubrzo i umire. Daleko od svog Pariza i dalje piše članke uperene ka tadašnjem društvu i katoličkoj crkvi. Može se reći da je progon iz Pariza za njega bio presudan momenat, jer je u izgnanstvu ostvario svoj puni intelektualni i stvaralački potencijal, koji ga je svrstao u najznačajnije predstavnike europskog prosvjetiteljstva, pa čak i u svojevrsnu personifikaciju epohe prosvjetiteljstva.
Voltaireov život bio je ispunjen proturječnostima. U svojim djelima oštro je kritikovao i napadao moć feudalne elite, a sam je kupovao velike posjede i na njima uživao. Čak je 1751. godine živio na dvoru pruskog kralja Fridriha II u Potsdamu. Iako je bio veliki kritičar apsolutističke tiranije, pa i njena žrtva, Voltaire je smatrao da je prosvijećeni apsolutizam najidealnije državno uređenje. Ipak, njegov prosvijećeni apsolutizam odbaciovao je samovolju vladara i zasnivao se na savezu filozofa i vladara, na način da filozofi oblikuju državni intelektualni i duhovni pravac, a vladar neophodan autoritet za provođenje vlasti. Jedino u takvom uređenju on vidi spas i prevazilaženje feudalne zaostalosti, te garanciju slobode uz poštovanje zakona, čiji su tvorci intelektualci, a vladarski autoritet garant njihovog poštovanja.
Sa najviše žara i prezira napadao je katoličku crkvu, misticizam i vjerski fanatizam. Crkvu je nazivao „bestidnicom“, a sveštenike „najpodlijim huljama“. Katoličkoj crkvi je zamjerao na bogatstvu koji je stekla preko leđa svojih podanika. Također, njegovoj kritici je bila podložna i katolička vjerska dogma, kao i sve institucije vezane uz crkvu. Voltairevo napadanje crkve ne leži u njegovoj bezbožnosti. On je bio deist, tj. vjerovao je da nadprirodno biće, odnosno Bog, postoji. Sve ono što nas okružuje, pa čak i razum ljudi, prema Voltaireu stvorio je Bog. Ali nakon stvaranja svijeta, Bog je prestao da se miješa u njegov razvoj. Ljudi sami, bez posrednika treba da spoznaju Boga. Bogobojaznost je nephodna da bi ljudi živjeli u organizovanoj zajednici, jer su ljudi nesavršeni i primitivni, te bez straha od Boga i njegove kazne svijetom bi vladali nesklad i nasilje. Govorio je: „ Ako Boga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti.“
Veliki doprinos Voltaire dao je i razvoju historijske nauke. Osnovu njegovog naučnog metoda proučavanja historije čini misao o uvjerenju da se čovječanstvo stalno i neprekidno razvija. Prema njemu, pokretač historije je razum, a da bi se razvoj razuma što potpunije sagledao, potrebno je pratiti sve njegove manifestacije u historiji jednog društva. U suštini, to znači da predmet historijske nauke nisu samo dvorovi, vladari i moćnici, već cjelokupno čovječanstvo, njegov civilizacijski razvoj, te proizvodi njegovog razuma i njegovog duha.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
