Kinematografija (grč. kinema – pokret, grč. grafein – zapisivati) započela je prije 123 godine prvim historijskim filmom braće Limijer “Izlazak radnika iz fabrike Limijer”, koji je 1895.godine prikazan u Parizu i tajao je svega nekoliko minuta. Publika je na bijelom platnu vidjela radnike kako izlaze iz fabrike, kočije, bicikliste i vatrogasce kako jure na zgarište i voz kako se približava željezničkoj stanici kao da će ih pregaziti. Žene su počele vrištati i bježati po sali, a muškarci se naginjati ustranu, ne znajući da je to samo projektovano na platnu. Sutradan je cijeli Pariz pričao o senzacionalnom otkriću braće Limijer.
Još kao dijete uporno sam, ispod spuštenih kapaka, posmatrala igrokaze koji su se odigravali po mojoj mjeri i bježala u neke daleke i ljepše svjetove i bivala sa drukčijim i posebnijim ljudima, da bi ta opsesija ličnim likovima i pričama kasnije rezultirala čestom upotrebom igračaka koje bih poredala duž cijele svoje sobe i osmislila im imena; gdje će i kako će živjeti; ko će od njih biti pošten, a ko nepošten; ko će koga voljeti i mrziti i koje će riječi uputiti jedni drugima. Znale su, tako raspoređene u tom metežu, danima nepomično stajati čekajući svoj nastavak, jer se njihova priča u mojoj glavi nije završavala. Tako se u mašti gradila događajna podloga i smisao za pokretnu sliku.
Mislim da nas nametnute okolnosti odgajaju za nešto što ne možemo otisnuti iz duše, a to nešto usavršavamo kroz obrazovanje i iskustva. Tako i filmska režija počiva na odgoju i dok lagano otkrivaš sebe, zapravo spoznaješ šta si sve bio i morao biti.
U svom djetinjstvu bijah suviše žedna da nešto od zamišljenog doživim ili ugledam, a žeđ se lagano gasila u mojim zrelijim godinama kada sam se latila kamere i računara i počela loviti neke djeliće stvarnosti i na taj način čuvati oštrinu svojih uspomena, a ono iz mašte počelo je nastajati u živoj fotografiji, što je u suštini i povod nastanka kinematografije; čovjekova želja da kopira dio stvarnosti i sačuva je u svoju seharu; da konačno, na neki način, realizuje sve svoje genijalne snove i fantazije.
Prema rječniku engleskog jezika, riječ “film” upotrebljava se već oko 1000. godine i njom se imenovala tanka kožica, opna, membrana, a 1845. upotrebljava se za tvar osjetljivu na svjetlost. Kasnije se taj naziv prenio i na filmsku vrpcu. Od prvobitnog značenja ostala je samo “tankost”, podsjećanje na tvari koje su tanke (opne, membrane).
S ljubavlju prema pokretnom sadržaju i čudesima programa montaže, rađalo se i interesovanje prema facinantnom svijetu filma i njegovom nastanku, a sve je počelo od kutije od dasaka s rupicom na jednoj strani, zvanom mračna komora, unutar koje se nalazila svijeća koja je isijavala svjetlo i omogućavala da se na zidu prati projekcija predmeta koji je stavljen ispred nje, a koju je početkom jedanaestog stoljeća, precizno opisao arapski naučnik i otac optike Ibn Hejsam, poznatiji kao Alhazen. Da bi objasnio istraživačima šta se dešava prilikom pomračenja sunca, ovaj arapski fizičar je napravio mali otvor na stranici kroz koju bi sunčevi zraci prolazili i oslikavali se na velikom platnu – zapanjujuća maketa koja je doprinijela pojavi fotoaparata. Pod utjecajem njegovih ideja, pet stotina kasnije, bio je i Leonardo da Vinči.
Njemački fizičar i matematičar, domišljati Athanasius Kircher, na početku sedamnaestog stoljeća, konstruisao je “čarobnu lampu” (lat. laterna magica), uređaj pomoću kojeg je noću projekcirao nacrtane slike na pročelju suprotne zgrade, koje su sadržale i sukobe između dvije vojske, što je kod ljudi izazivalo strah i paniku. Kao izvor svjetla koristio je običnu svijeću, a za oštriju sliku, ispred crteža je stavljao leću.
Početkom devetnaestog stoljeća pojavljuje se niz optičkih igračaka koje su spajale dva crteža u jedan. Spajanjem niza pronalazaka 1891. godine, američki pronalazač Tomas Edison patentira kameru koja snima 46 sličica u sekundi sa širinom trake 35 mm, koji je i danas profesionalni i najrašireniji filmski format. On nije iskoristio svoj izum da pokretne slike pokaže većem broju ljudi, nije pokušavao da filmove pokrene sa projekcijom, što je bila velika greška. A 1895. godine, projekcijom filma braće Ogista i Luj Limijera, rođenih u porodici koja se bavila fotografijom, nastaje sedma umjetnost.
Prvi prikazan film u Sarajevu, vjerovatno i u Bosni i Hercegovini, zabilježen je 1897. godine, a prvi film ikada snimljen na području Bosne i Hercegovine, snimljen je u Mostaru 1916. godine. Riječ je o mađarskoj melodrami “Szulmait” koja za središte mitske priče ima srednjovjekovnu djevojčicu.
Za Intelektualno.com piše: Mensura Durgutović
