Piše: Muhamed Jusić.
„Ako ste zabrinuti za ovaj region, prvo pitanje nije ni Sjeverna Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku. Ona se suočava s problemom džihadista povratnika“, upozorio je predsjednik Francuske Emmanuel Macron u opsežnom intervjuu za britanski magazin The Economist. Ova izjava uslijedila je nakon što je na oktobarskom samitu Evropske unije u Briselu Macron uložio veto na otvaranje pregovora o pristupanju Albanije i Sjeverne Makedonije Uniji. U odbijanju Albanije pridružili su mu se i lideri Danske i Holandije.
Strah od muslimana – džoker u rukavu
Izjava francuskog predsjednika o Bosni i Hercegovini za ”The Economist” ne može se razumjeti, jer je u tom kontekstu i izrečena, bez uzimanja u obzir njegove odluke da blokira daljnje proširene EU na Balkanu. Jasno je da Macronovo traženje razloga da opravda svoju odluku i posezanje za vrlo problematičnom konstrukcijom o Bosni i Hercegovini koju već neko vrijeme ponavljaju desničarski ekstremisti u okruženju i EU. A izjava je sporna, jer jednostavno ne odgovara stvarnosti.
Iz BiH je na sirijsko-iračko ratište otišlo nešto više od 300 građana (većinu su činili žene i djeca), a iz Francuske preko 1900, duplo više nego iz ijedne druge zapadnoevropske države. Samo ovih dana se očekuje povratak preko 450 njih u Francusku. Problem stranih boraca i povratnika sa sirijsko-iračkog ratišta je ozbiljan izazov za većinu evropskih država i ne znam zašto bi to samo za Bosnu trebao biti dokaz da joj nije mjesto u sjedinjenoj Evropi. Bosna i Hercegovina se s ovim problemom suočila u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima, pa i njena Islamska zajednica, što znaju svi oni koji žele da znaju. Da je predsjednik Macron kojim slučajem rekao da je Bosni teže nositi se s ovim izazovom zato što nema efikasnu državu, što ima podijeljene policijske strukture, ratne zločince koji su na slobodi i zvanične politike koje ih veličaju istovremeno negirajući zločine što može biti osnov za neku novu radikalizaciju i da je, kojim slučajem, imenovao krivce za takvo stanje, ova njegova izjava bi se mogla shvatiti i dobronamjernom. Ovako ne.
Moglo bi se reći da su se «kola opet slomila na Bosni». Jer iz intervjua se vidi da je Macron itekako svjestan kako će njegove poruke biti percipirane na Balkanu. Dodik se sa crne američke liste pobrinuo da u to ne bude nikakve sumnje. Predsjednik Macron je, govoreći o protivljenju Francuske da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji odobri početak pregovora o ulasku u Evropsku uniju, ustvrdio da se “polovina država Unije protivi tome da pregovori počnu s Albanijom”.
„Oni hoće da se to otvori sa Sjevernom Makedonijom. To je mala zemlja, promijenila je ime i to je zaista historijsko ostvarenje. Nikome ne predstavlja opasnost. Realnost je da, ako pregovore ne otvorimo s Albanijom, izazvat ćemo užasnu traumu cijelom regionu. Albanske zajednice su svuda. Ako ponizite Albaniju, trajno ćete destabilizirati region“, kazao je u The Economist-u.
Zato je očito krenuo linijom manjeg otpora i odlučio priču skrenuti na Bosnu i Hercegovinu i ponuditi odgovor koji populisti u Evropi nude već neko vrijeme kao odgovor na sve: za sve probleme Evrope kriv je islam, odnosno «radikalni islam», «politički islam» koji je, najveća opasnost za svijet. Zato su upravu oni koji su u ovoj poruci prepoznali očiti populizam i podilaženje radikalnoj desnici u okruženju i Evropi.
Kao što je upravu i pomoćnik američkog državnog sekretara Philip Reeker koji je prije spornog Macronovog intervjua izjavio kako su SAD razočarane odlukom evropskih čelnika o nepokretanju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, ocijenivši da neki čelnici EU-a imaju “pogled iz 19. stoljeća na Zapadni Balkan”. Kada sam pročitao ovaj komentar sjetio sam se karte iz jednog francuskog udžbenika iz 1977. na koju sam nedavno naletio, a koja pokazuje „evropsko jezgro“, a ustvari „nivoe evropejstva“, tu ukorijenjenu predodžbu o tome kako svi narodi nisu dovoljno evropski. Sada se ti duboki stereotipi pokušavaju pretočiti u političke programe, kroz vizije ujedinjene Evrope različitih nivoa integriranosti ili „različitih brzina“. Daleko je to od one slike Evrope koja je ujedinjena u svojoj različitosti. One koja i svoj istok i zapad, i sjever i jug podjednako cijeni i smatra i pored svih posebnosti podjednako evropskim.
Ova slika koju sada kreiraju evropske elite teško da će očuvati Evropu ne samo kao političku, ekonomsku i sigurnosnu organizaciju, što Macron tvrdi da je bio cilj njegovog intervjua, nego i kao ideju. Jer ta i takva Evropa je uvijek, barem na istoku, granice imala u Zemunu. Sve preko toga je bila Divlja Evropa. Ne znam kome bi mogla biti privlačna ideja jedinstva u kojoj ćeš morati dokazivati svoje evropejstvo pred imaginarnim sudom evropskih vrijednosti i u kojem će čitavi narodi pristati na to da budu članovi drugog ili trećeg reda.
Balkanski vakuum
Znamo mi već neko vrijeme da je Evropa u krizi i da trenutno ne postoji volja većine članica i mnogih u briselskoj birokratiji da se proširenje EU nastavi. Strategija o kojoj se nije htjelo javno govoriti počivala je na taktici da se za neuspjeh krive korumpirane političke elite zemalja Balkana koje nisu provodile reforme. Na taj način održavana je ideja članstva živom s ciljem da se spriječi utjecaj vanevropskih, prije svega istočnih globalnih igrača koji vrebaju priliku da popune balkanski vakuum. Mnogi su vjerovali da je to dovoljno, samo malobrojni su upozoravali da se ta nada o članstvu ne može otezati do u nedogled.
Političke elite su svoju ulogu igrale više nego savjesno. Stalno stvarajući krize i blokirajući reforme oni su sebi održavali sistem u kojem su politički, ali kroz široko rasprostranjenu korupciju i na svaki drugi način, profitirali. Zauzvrat su kroz razne inicijative dobijali sredstva iz evropskih fondova koje su trebale čuvati socijalni mir. Ne treba zaboraviti da je ta klima osigurala i stalni priliv mlade i obrazovane radne snage velikim evropskim ekonomijama. I ta ‘idila’ bi trajala još ko zna kako dugo. Svako malo bi Brisel mijenjao viziju budućnosti, svako malo mijenjao prioritete i uslove, a lokalci bi pokazali svoju, sve veću, kreativost u stvaranju novih kriza i napetosti. Sve se urušilo kada su dvije zemlje iz famozne «evropske regate» napravile male korake ka EU i napokon nekim čudom ispunili dio onoga što se od njih tražilo da urade, a molilo Boga da ne urade. Macronu je pripala neslavna uloga da saopći bolnu istinu i tako ogoli propalu strategiju.
Sada je očito, maske su pale i teško da će se i lokalni političari i evropski «zvaničnici» moći služiti istom taktikom. Ono što je apsurdno jeste da su ipak uspjeli, barem djelomično, skrenuti priču sa suštine na strah od islamskog identiteta velikog broja građana zemalja Balkana i prebrojavanje ko ima više radikala. Ali to neće riješiti probleme zbog kojih je Evropa, ali i njeno proširenje u krizi. Naprotiv.
(Preporod)
