Piše: Uzeir Alispahić
O STOICIZMU
Stoicizam je grčko-rimska filozofija koju je osnovao grčki filozof Zenon iz Kitiona (oko 334.-262. g. p. n. e.) u trećem stoljeću prije nove ere. Na početku ova filozofska škola je nosila naziv „Zenonizam“, ali zbog izbjegavanja da se od filozofske ideje (škole) napravi „kult ličnosti“, ipak, dobija naziv stoicizam, jer je Zenon poučavao (podučavao) svoje učenike kod poznatih „šarenih stubova/trijema“ (grč. Stoa poikile) koji su bili ukrašeni zidnim slikama u Agori u Ateni (za razliku od Epikurejske škole koji je nazvana po svom osnivaču grčkom filozofu Epikuru sa otoka Samos).
Postoje tri razdoblja stoičke filozofske škole:
- Rana stoa – najpoznatiji predstavnici su Zenon, Kleant, Hrizip u periodu od 300. do 150. g. p. n. e.;
- Srednja stoa – najpoznatiji predstavnici su Panetije i Posidonije u periodu od 150. do 0 g. n. e. i;
- Kasna stoa – najpoznatiji predstavnici su Seneka, Epiktet i Marko Aurelije u periodu od 0 g. n. e. do smrti rimskog imperatora Marka Aurelija 180 g. n. e.
Stoicizam je filozofska škola koja predstavlja filozofsku nadogradnju kiničke filozofske škole (naziv dobija od grč. kyon – pas, osnivač Antisten, najpoznatiji učenik Diogen iz Sinope), koja u sebi sadrži maksimu – „život u skladu sa prirodom“. Stoička filozofija prihvata tu maksimu, ali nadograđuje samu riječ priroda/narav. Za kinike prirodno je za čovjeka da živi kao ostale životinje (pas) tj. prirodno je živiti u skladu sa svojim strastima (nagonima i sl.), a za stoike priroda (narav) čovjeka jeste LOGOS (razum/um) koji se nalazi u njegovoj duši, pa bi se stoički život u skladu s prirodom mogao interpretirat kao život u skladu sa naravi ljudske duše. Stoici usvajaju Aristotelovo određenje telosa/svrhe ljudi, pa samu narav čovjeka tumače kao moralnu, te da je život u skladu sa naravi/prirodom, život u skladu sa vrlinom (moralom). Dakle, u samoj naravi (prirodi) čovjeka je da bude dobar, te ukoliko čini nemoralna djela on se udaljava od svoje istinske prirode (naravi) i zbog toga je nesretan (nespokojan). Osnovni moto i kinika i stoika jeste –„vrlina je dovoljna za sreću (eudaimoniu), jer što smo vrlovitiji mi smo sretniji, a sva ostala dobra (vanjska) nemaju nikakvu vrijednost i uticaj na naše stanje sreće (eudaimonie). Čovjek koji je bogat može biti sretan, ako je vrlovit (moralan), ali njegovo bogatstvo ne doprinosi njegovom stanju sreće (eudaimonie). Isto tako, siromašan čovjek može biti sretan ukoliko je vrlovit (moralan), a to što je siromašan ne čini ga nužno nesretnim, nego nesretan postaje kada zbog okolnosti bira zlo i tako se udaljava od vlastite prriode i harmonije (spoja) vlastite duše.
Osim toga, što je nesretan nemoralna čovjek je rob vanjskih stvari (strasti, slave, novca i slično), a prava sloboda se očituje u oslobođenju od vanjskih uticaja, te činjenja moralnih djela koja jesu u skladu sa samom dušom (Logosom) čovjeka. Kada čovjek radi po zakonu uma (Logosa) koji se nalazi u njemu i djeluje tako, on postaje slobodan, jer uviđa da je on gospodar vlastite volje i nikakve okolnosti ne mogu odrediti da li će on izabrati dobro ili zlo, te kada slobodno odabere dobro on ustvari pobjeđuje zlo u samom sebi. Islam prepoznaje borbu sa samim sobom kao najveći „džihad“ (borbu), a stoicizam borbu sa samim sobom određuje kao jedino važno (bitno) za čovjeka, jer nas ne treba da zanimaju stvari koje nisu u našoj kontroli, te jedino što treba da činimo jeste da obrazujemo vlastitu dušu i konstantno biramo dobro, a ne zlo bez obziro na okolnosti (sudbinu).
Epiktet (50.-135. g. n. e.) je stoički filozof koji pripada tzv. kasnoj stoi (kao i Seneka i Marko Aurelije). Ništa nije zapisivao, a njegovom učeniku Arijanu možemo zahvaliti što je zabilježio njegova učenja i upute u dvije knjige: Rasprave (Diatribai) i Priručnik (Enchiridion). Glas o Epiktetu pronio se cijelim helenskim svijetom, tako da su mu učenici bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan te mnogi drugi časni Rimljani. Umro je u izgnanstvu 130. g., odbivši se vratiti u Rim koji je nazvao “gradom grijeha”.Zanimljiva činjenica jeste da je Epiktet bio rob Epafrodita (kasnije je oslobođen), ali on stalno naglašava da je on slobodniji od konzula i senatora u Rimu, jer oni su robovi svojih želja, emocija, a on to nije.
On u svom čuvenom djelu Enchiridion to objašnjava na sljedeći način:
„Ropstvo tijela – to je djelo bogatstva; ropstvo duše – to je djelo poroka. Onaj koji je tjelesno slobodan, a ima dušu vezanu i sputanu, najcrnji je rob. Dok je onaj, čija je duša slobodna, zaludu sputan lancima, jer on, ipak, uživa potpunu slobodu. Tjelesno ropstvo priroda završava smrću, ali duševnom ropstvu samo vrlina donosi kraj.“(Epiktet, 2021: 49)
Zašto Epiktet kaže da vrlina duševnom ropstvu donosi kraj? Da bismo to razumjeli potrebno je shvatiti temeljnu ideju stoicizma. Slobodan čovjek je onaj koji živi u skladu sa prirodom/naravi (u stoicizmu to je Logos koji je univerzalni zakon svijeta) i na taj način on kontrolira putem Logosa (uma/razuma) vlastite potrebe, nagone, strasti, emocije, a kada to čini on djeluje moralno i postaje vrlovit (moralan). Dakle, moralan čovjek=slobodan čovjek, jer time djeluje u skladu sa svojim unutrašnjim zakonom, a ne zbog nekog drugog razloga (on je autonoman – kontrolira sebe putem uma). Iz tog razloga takav čovjek je sretan (grč. Eudaimonia – spokoj/sreća/blaženstvo), jer on u suštini živi u skladu sa vlastitom prirodom i tako održava sklad/harmoniju sa samim sobom.
Epiktet kaže da konj nije nesretan kada ne može da pjeva, nego kada ne može da trči (što je njegova narav), isto tako, čovjek nije nesretan kada ne može da leti, nego je nesretan kada ne živi u skladu sa unutrašnjim zakonom u sebi (koji je i zakon univerzuma) tj. ne kontrolira vlastitu volju i podređuje Logos strastima, nagonima, emocijama, egu i slično, a ne obratno (da Logosom kontrolira sve to) i to se odražava tako što on postaje rob tih stvari, jer sloboda i sreća počivaju na oslobođenju i kontroliranju od strane Logosa svih stvari koje se nalaze u našoj volji. S namjerom kažem u našoj volji, jer prvi princip stoicizma jeste da jasno razgraničimo ono što jeste u kontroli naše volje (bitne stvari) i ono što nije (to je potpuno nebitno). Onaj ko zna to da razgraniči posjeduju vrlinu koju nazivaju praktičnom mudrušću (grč. Phronesis).
Epiktet jasno kaže da naša sreća isključivo zavisi od nas samih, a šta jeste u našoj mogućnosti? – To je naša volja i ništa drugo. Epiktet u jednom dijelu Encihiridiona kaže: „…u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što dolazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih. To što je u našoj moći po prirodi je slobodno i ne može biti spriječeno i zatomljeno. To što nije u našoj vlasti podložno je utjecajima i ovisno, u tuđim je rukama i može biti spriječeno.” (Epiktet, 2021: 37)
Okolnosti od nas ne zavise, ali naša sloboda se sastoji u reakciji na okolnosti. Npr. Ako nam oluja uništi kuću, rob duše će biti bijesan na okolnosti, a onaj ko je slobodan shvatit će da je to samo prirodan proces i da se ne treba uzrujavati zbog bilo čega što nije u kontroli njegove volje. Epiktet je možda najviše obrazložio jedan od osnovnih principa stoičke filozofije „AMOR FATI“ (voli svoju sudbinu). Ne samo da je obrazložio, nego je to pokazao i svojim djelovanje što i jeste krakteristika stoičke filozofije, koja ne zahtjeva samo spoznaju, nego i praktičnu vježbu svoje volje kako bi dostigli vrlinu, a samim tim i stanje grč. Eudaimonie (sreće/spokojstva/blaženstva). Epiktetu je gazda Epafrodit slomio (unakazio) nogu, a on se na to osvrnuo sa riječima: „Rekoh ti (predvidio sam) da ćeš mi slomiti nogu“, u smislu da mu to ne predstavlja zlo, jer zlo jeste samo kada popustimo okolnostima i ne postupamo u skladu sa Logosom. On kaže: „Ja sam rob i hrom, ali ipak slobodan i ljubljenik bogova.“ Samim tim, pokazuje da nije baš „ljubljenik“ sretnih okolnosti, ali on prihvata svoje okolnosti kao prirodan proces, te je zbog toga sretan i slobodan, jer ne postoji ništa (nije rob ničega) što bi ga natjeralo da djeluje nemoralno i odmakne vlastitu dušu od harmonije i stanja vrline (i eudaimonie). Zapitajmo se kako bismo mi gledali na život da smo kojim slučajem bili u Epiktetovoj koži – da smo robovi svirepog gospodara, da hramljemo, da nas protjeraju iz grada.
Epiktet nije smatrao dramatičnim bilo što što se čovjeku događa jer je to, kako kaže, prirodno, a niti samu smrt nije zamišljao kao nešto strašno, već jednostavno kao odvajanje duha od tijela, prirodni proces. Svi ljudi umiru i to je sudbina svih smrtnika, zašto se bojati smrti? Epiktet kaže da je upravo prava sloboda u oslobođenju od straha od smrti. Jednom prilikom kad je razgovarao sa visokim rimskim dužnosnikom koji ga je prekorio što mu se ne pokori i rekao da ga može pogubiti na licu mjesta, Epiktet je rekao da mu je sasvim svejedno umro od mača tirana ili od bolesti, te da ako to planira uraditi učini odmah. Zatim mu kaže: „Ti si gospodar ovog tijela, ovog leša; evo uzmi ga! Ti, ipak, nemaš nikakvu vlast nada mnom, nad mojom slobodnom i vječnom dušom!“ (Epiktet, 2021: 53) Naravno taj visoko pozicionirani dužnosnik tada nije ga pogubio, a Epiktet je potvrdio da nisu robovi, oni koji nose naziv rob u Rimu, nego oni koji se boje smrti, mišljenja drugih i slično. Samo treba otjerati strahove i druge afekte, te ne robovati njima i bit ćemo slobodni i sretni. Epiketet u Enchiridionu pjesnički kaže: „Otresi svoje okove (strasti, strah, ego…) i podigni svoje oči nebu i reci svome bogu: „Posluži se mnome kako ti hoćeš; ne odbijam ništa što se ti smiluješ da mi pošalješ; ja ću opravdati tvoju volju pred svijetom“. (Epiktet, 2021:35)
Uzor/ideal kojeg su imali stoici jeste život Sokrata, kojeg su smatrali pravim stoikom. Najvažnije u Sokratovom životu prema Epiktetu jeste što on nije kukavički odabrao život, nego je izabrao dostojanstvenu smrt. Upravo taj, kukavičluk (strah od smrti i činjenje sve da se izbjegne smrt) porabljava čovjeka, koji ne čini djela u skladu sa vlastitim zakonom u sebi (Logosom), nego čini nemoralne, mizerne stvari kako bi preživio ili stekao ugled kod drugih ljudi. Epiktet sasvim logično postavlja pitanje šta drugi čovjek ili priroda mogu da učine zlo meni? Ako se ne bojim smrti, niti bolesti, onda ništa od toga nije zlo i ponavlja Sokratovu maksimu da „hrđav čovjek ne može našteti dobrom čovjeku, jer ne može ga natjerati da živi najnesretniji život, a to je život sa pokvarenom dušom.“ Drugim riječima, možeš me ubiti, uništoto moje materijalno bogatstvo, moje zdravlje, ali nećeš me natjerati da djelujem nemoralno, jer to je u mojoj volji i zato što biram dobro nemam pokvarenu dušu, te sam zato sretan, jer sreća isključivo zavisi od stanje moje duše, a ne okolnosti. Drugim riječima, duša je jedino ono što ja jesam, a ostale stvari ja ne posjedujemo, nego mi je samo datu na čuvanje određeni vremenski perio, pa čak i tijelo koje Epiktet smatra samo odijelom (prevoznim sredstvom) za svoje JA (tj. dušu).
Važno je naglastiti da stoici nisu poput kinika bili protiv materijalnog bogatstva tj. nisu bježali od toga. Primjer toga su i Marko Aurelije koji je bio rimski car i Seneka koji je bio rimski senator, ali je veoma važno da bogatstvo ili bilo šta van naše volje (što ne zavisi od nas, nego od okolnosti) ne kontrolira nas (da ne budemo rob novca), nego da Logos (um) kontrolira bogatstvo. Za Epikteta Diogenovo bježanje od bogatstva jeste strah do toga da ne postane rob novca. On u Enchiridionu jasno kaže da bi skupljao zlato „ako bih ga mogao imati, čuvajući čednost, skromnost, vjernost, velikodušnost. Ali ako bi izgubio svoja prava blaga to ne želim učiniti.“ (Epiktet, 2021:83)
Na kraju može se postaviti pitanje kako je Epiktet bio slobodan? Ta sloboda se sastoji od nevezanosti za vanjske stvari, te potpuno prihvatanje vlastite sudbine (okolnosti) i djelovanje u skladu sa vlastitiom prirodnom/naravi (vrlovito – u skladu sa moralnom zakonom). Jasnim razgraničenjem bitnih stvari (u domenu naše volje) od nebitnih stvari (koje su van naše volje) je prema Epiktetu glavni razlog zašto su ljudi nesretni. Oni koji imaju visoke položaje nisu sretni, jer su tako izgubili sebi. Ulizivanjem i djelovanjem (robovanjem) u skladu sa svojim interesima, egom, strastima, strahovima oni dobijaju materijalno bogatstvo i slavu, ali gube sami sebe tj. ono što je suština čovjeka – umna duša (Logos).
Često možemo čuti: “Sloboda je da radim ono što hoću.” Drevni filozofi bi nas upitali na koje “ja” mislimo: životinjsko ili ljudsko? Koju slobodu hoćemo? Stoici nas podučavaju da čovjek nije samo fizičko tijelo, već jedna dublja stvarnost i da trebamo težiti oslobađanju božanskog dijela čovjeka (Logos-um/razum/duša) od životinjskog utega koje nas čine robom. Sloboda nižih poriva, nagona ne može nas nikuda odvesti jer je njihov cilj samo trenutno zadovoljenje. Čovjekovo dostojanstvo počiva u našoj božanskom dijelu i naše je da dignemo glavu iznad svakodnevnih želja i usudimo se poželjeti ono što je naša humana dužnost – biti pravedniji, skromniji, odgovorniji, pouzdaniji, slobodniji tj. činiti moralna (dobra) djela . To je ono što je uvijek u našoj moći, a Epiktet nam je svojim životnim primjerom pokazao kako je i u vrlo nepovoljnim okolnostima moguće zadržati vedrinu duha, ne odstupati od moralnih principa i biti čovječan. On sebe nije smatrao robom, već filozofom. Tako se i mi ne smijemo poistovjećivati s vanjskim obilježjima, već u vlastitoj nutrini tražiti identitet.
Završio bih citatom u kojem Epiktet jasno pokazuje razliku između bitnih i nebithnih stvari:
„Lišen si bogatstva, raskoši, igranki, muzike i svih zadovoljstava – i ti to sve smatraš nenadoknadivim i neutješnim gubitkom. Ali, kada izgubiš stid, blagost, odanost, skromnost, duševno čistotu – ti onda držiš da nisi ništa izgubio. Međutim, ova spoljašnja dobra oteta su ti nekim spoljašnjim uzrokom, i niti je sramno uopšte nikako ih i ne imati, kao što nije sramno izgubiti ih. Ova druga, unutarnja dobra mi gubimo samo nekom našom unutarnjom pogreškom. I kao što je sramota i prava nesreća ne imati ih u sebi, tako isto vrlo je sramno i vrlo nesretno izgubiti ih kada si ih već imao.“ (Epiktet, 2021:39)
Intelektualno.com
