Dževa Avdić danas živi u Vogošći, a u razgovoru za Fenu kaže da postoji ogroman dug i obaveza 24 godine nakon genocida da govori i da pokuša svojim malim doprinosom da umanji zaborav i da doprinese kulturi sjećanja na genocid u Srebrenici.
– Ja sam neko ko 20 godina nakon nošenja ogromnog tereta, torture, traume koju je preživjela kao dijete, kao tadašnja devetogodišnja djevojčica, ima potrebu da progovori. Dvadeset godina nakon što sam preživjela genocid u Srebrenici, imala sam potrebu da progovorim o onome što osjećam – kaže Dževa Avdić i navodi da je tako i nastala knjiga „Moj osmijeh je moja osveta“.
Dodaje također da je ta knjiga ustvari nastala kao lijek.
Napominje kako nikada nije mislila da može pisati, da će njene riječi uopće moći biti pretočene u jednu knjigu.
– Ali sve te okolnosti i sav taj slijed događaja je upravo tu traumu koju sam ja nosila 20 godina, pretočio u jedno djelo, u jedan dokument, historijsku činjenicu koja je možda mali korak i lični korak u moru priča, u moru težih i sličnih, ali svakako čini je dijelom jedne velike stvari, a to je sjećanje na genocid u Srebrenici počinjen u julu 1995. godine – priča Dževa Avdić.
Govoreći o samom nazivu knjige „Moj osmijeh je moja osveta“, napominje da riječ osveta ne znači apsolutno uzvraćanje istom mjerom žrtve na počinjeno, nego potpuno suprotno.
– Ustvari, riječ osveta označava količinu zla koja je nama nanijeta, nehumano, neljudski, nadasve zločinački, a ‘moj osmijeh’ je ustvari količina dobra, količina dostojanstva, ponosa, snage jedne žrtve, da ostane dosljedna, postojana i da svojom pojavom, prisutnošću na ovome svijetu ustvari doprinosi trajnom sjećanju koje zauvijek mora postojati. Jer mi imamo najmanje 8.372 razloga za sjećanje – ističe.
Kaže i da je njena uža porodica na okupu – otac je preživio genocid u Srebrenici, prošao je „putem smrti“ 1995. godine.
– Nakon 11 dana je stigao na slobodnu teritoriju i nas pronašao. Brat, također, koji je tri godine stariji od mene, tada je imao nepunih 12 godina, je sa mnom i s mamom prošao kroz logor Potočari. Drugi dan smo izašli iz Potočara, odvezeni autobusima do slobodne teritorije. Iz mamine priče, jako, jako teška sjećanja i tešku tegobu nosi na dvije noći provedene u logoru Potočari. Naime, to su bile najteže i najcrnje noći kojima je, na žalost, moja mama svjedočila. Hvala Bogu, brat i ja smo te noći spavali, ne sjećamo se ničega i ništa nismo čuli – govori Dževa Avdić.
Ove godine prvi put je odlučila da 11. jula ne bude u Srebrenici te će na poziv nevladine mreže u Stockholmu, APU Network mreže, koja svake godine obilježava Dan sjećanja na počinjeni genocid u Srebrenici, 11. jula 1995. godine, biti njihova gošća na ovogodišnjem obilježavanju.
Ovoga puta imat će priliku da čuju i da upoznaju osobu koja je kao djevojčica prije 24 godine preživjela genocid u Srebrenici.
– Došlo je vrijeme da učinim nešto više, možda da se moj glas čuje mnogo više i snažnije odnekud drugdje. Zbog toga prvi put neću biti tamo gdje ću ustvari biti cijelim svojim bićem, a to su Potočari 11. jula – kazala je Dževa Avdić, koja je kao djevojčica sa nepunih devet godina preživjela genocid u Srebrenici jula 1995. godine.
Izvor: Fena
