Razgovarao: Amir Nesimović
Dr. sc. Zlatan Hrnčić rođen je 2. augusta 1977. godine u Sanskom Mostu, Bosni i Hercegovini, gdje je završio osnovno obrazovanje i Nižu muzičku školu. Pohađao je gimnaziju u Hamburgu, gdje je i maturirao. Diplomirao je Njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti, magistrirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje magistra nauka u oblasti poslovne ekonomije, te doktorirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje doktora socioloških nauka. Veći dio poslovnog života radi na poslovima strateškog planiranja, strateškog i projektnog menadžmenta u oblasti prevencije nasilja u porodici i zaštite ljudskih prava. Autor je više publikacija, naučnih radova, istraživanja, evaluacija, edukativnih i promotivnih programa. Sa Hrnčićem smo razgovarali o njegovoj knjizi koju je nedavno objavio te dosta osjetljivim i bitnim temama koje je on obradio u rukopisu.
Intelektualno: Nedavno ste objavili knjigu “Nasilje nad trudnicama u Bosni i Hercegovini – porodica, zdravstveni sistem i radni odnosi”, kako se pojavio interes i ideja za pisanjem o ovakvoj temi i koliko je u prošlosti nauka posvetila prostora tematici kojom se bavite u pomenutom rukopisu?
Hrnčić: Obzirom da u okviru svog profesionalnog rada pretežno radim na poslovima implementacije strateških dokumenata u oblasti prevencije nasilja u porodici, primjetio sam da postoje specifični problemi koji ostaju na marginama društvene spoznaje. Kažu: „Bolje ne znati!“, međutim to što ne znamo se ipak dešava nekome, često nama bliskom, a na kraju, zadesi i nas same. Knjiga je nastala iz potrebe da se našim majkama, suprugama, sestrama i kćerkama da glas, da se čuju problemi sa kojima se one suočavaju u porodici, u okviru zdravstvenog sistema i radnih odnosa u periodu 12 mjeseci prije trudnoće, tokom trudnoće i 12 mjeseci nakon trudnoće, a u vezi nasilnih ponašanja koja se mogu svrstati pod fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje.
Intelektualno: Djelo je naučne prirode, ali tema ipak može biti zanimljiva i nešto široj publici, barem prema naslovu. Kakvi su Vaši pogledi, da li knjiga može biti od koristi i za one koji nemaju direktan dodir sa naukom kojom se bavite?
Hrnčić: Knjiga je namjenjena stručnjacima, naučnicima, ali i široj zainteresovanoj javnosti. Osnov za knjigu je bila moja doktorska disertacija koju sam obradio na način da bude čitka i razumljiva široj javnosti, te obuhvata teoretski okvir nasilja, braka, porodice, trudnoće, sadrži pregled istraživanja o nasilju, te sažeti pregled istraživanja o nasilju nad trudnicama i kulturi rađanja u Bosni i Hercegovini. Ovo je istraživanje rađeno na uzorku od 518 ispitanica, a obrađeno je oko 1.200 trudnoća. Dodatno, knjiga sadrži i pregled kvalitativnog istraživanja, 11 obrađenih priča trudnica, odnosno obrađena iskustva 33 trudnoće. Pričama se daje pregled situacija koje su trudnice doživjele u periodu prije, tokom i nakon trudnoće.
Intelektualno: Bavili ste se istraživačkim radom tokom pripreme knjige, šta nam govore statistički podaci?
Hrnčić: Trudnoća predstavlja značajan faktor rizika za pojavu nasilja, kako u okviru intimnih partnerskih odnosa, tako i u okviru zdravstvenog sistema i radnih odnosa. S tim u vezi, u periodu 12 mjeseci prije trudnoće, tokom trudnoće i 12 mjeseci nakon trudnoće 16,02% žena doživjelo je intimno partnersko nasilje, 59,50% je doživjelo nasilje u okviru zdravstvenog sistema i 21,04% nasilje u okviru radnih odnosa. Žene su zbog činjenice da mogu ostati u drugom stanju pod dodatnim strahom od ostanka bez posla, otežano im je napredovanje na poslu, te često odgađaju planiranje trudnoće zbog nemogućnosti zaposlenja ili straha od gubitka posla. Sam status žrtve nasilja i okolnosti koje prate žrtve nasilja dodatno otežava ženama konkurentnost na tržištu rada. S tim u vezi, trudnoća predstavlja faktor rizika za razvoj karijere i gubitka radnog mjesta, odnosno nemogućnosti zasnivanja radnog odnosa. Poseban problem predstavljaju situacije koje se ženama dešavaju tokom poroda. Gotovo trećina žena je doživjela pucanje međice prilikom poroda, te skoro isti broj ubrzavanje poroda bez saglasnosti, epiziotomiju i šivanje bez anestezije. Skoro desetina žena je doživjela kasno šivanje, te u nešto manjem broju slučajeva nije udovoljeno zahtjevu za epiduralnu anesteziju. Posebno se ovdje kao problem ističe činjenica da su ovo veoma bolni procesi i procesi koji za sobom ostavljaju brojne posljedice, kako na psihičko i fizičko zdravlje žene, tako i na njene reproduktivne sposobnosti. Ovdje se posebno ističu krajnje bolni obrasci koje zdravstveni sistem može prevenirati, a to je šivanje bez anestezije i kasno šivanje.
Intelektualno: Posebno je zanimljiv dio koji govori o problemima koje trudnice imaju u radnom odnosu, sa kakvim ste se primjerima susretali?
Hrnčić: U istraživanju sam uveo jedan novi pojam koji sam nazvao „odgađanje planiranja trudnoće“. Odgađanje planiranja trudnoće predstavlja konkretnu želju ispitanice da zatrudni, ali zbog uticaja određenih faktora ona ne čini taj korak. Najveći uticaj na odgađanje planiranja trudnoće ima radni status (38,3%), zatim zdravstvene sposobnosti (14,1%), ali i partner (8,6%) i porodica (7,8%), te imovinsko stanje (7%). Ovdje vidimo prvi problem koji se javlja, a to je sama odluka da jedan bračni par ima djecu, te se ova odluka odgađa do perioda kada je ostajanje u drugom stanju problematično zbog nekih drugih faktora, kao što je na primjer starost. Nadalje, drugi problem su nasilni obrasci ponašanja koji se vežu za radne odnose. Ispitanice u okviru radnog odnosa najčešće doživljavaju ekonomsko nasilje (18,3%), zatim psihičko nasilje (7,5%), a dosta rjeđe seksualno nasilje (2,9%) i fizičko nasilje (0,8%). Ekonomsko nasilje, kao najčešći oblik nasilja koji se veže za radne odnose, u ovom istraživanju obuhvata: strah od gubitka posla, gubitak posla, smanjenje plate, postavljane pitanja o trudnoći prilikom razgovora za posao, nemogućnost zaposlenja i slično. Također, žene u Bosni i Hercegovini i kad su upoznate sa svojim pravima, često ne prave korake kako bi dobile pravu zaštitu, a u vezi otkaza, smanjenja plate ili nemogućnosti napredovanja na radnom mjestu upravo zbog trudnoće.
Intelektualno: Obzirom da su problemi evidentni i mnogobrojni, koje su smjernice za njihovo rješavanje? Koje instance se moraju postaviti odgovornije i da li će se ikada doći u situaciju da je radno mjesto trudnice sigurno, bez obzira da li se radilo o javnom ili realnom sektoru?
Hrnčić: Za rješavanje identificiranih problema prvenstveno je potrebna jasna populaciona politika. Populaciona politika jedne zemlje obuhvata mjere planiranja porodice, kontrolu rađanja i reproduktivne zdravstvene prakse, kao i praćenje pojedinih faktora, te treba sadržavati mjere socijalne zaštite, ekonomske i socijalne sigurnosti žena, osigurati stvaranje mogućnosti za slobodno odlučivanje i podršku roditeljstvu i zdravstvenoj zaštiti kroz podršku reproduktivnom zdravlju. Reprodukcija ne treba biti žrtvovanje, nego se treba bazirati na principima osiguranja kvaliteta života. Kada je u pitanju kultura rađanja, populaciona politika u Bosni i Hercegovini bi trebala sadržavati kvalitativne i kvantitativne mjere, biti ekspanzivna i redistributivna, sadržavati socijalne mjere, mjere fiskalne politike, mjere koje olakšavaju materinstvo, te regulisati primjenu kontracepcije. Brak je forma iz koje se rađa najveći broj djece, što je bitan faktor i treba biti osnov za populacionu politiku u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, kada je u pitanju kultura rađanja u Bosni i Hercegovni formalna bračna zajednica igra značajnu ulogu i predstavlja uslov za razvoj demografske politike. Ovdje je bitno naglasiti potrebu za stvaranjem uslova koji će omogućiti nesmetanu bračnu zajednicu, što obuhvata i uklanjanje prepreka koje otežavaju širenje porodice, bilo da su to prepreke obrazovne, poslovne, finansijske ili druge prirode. Također, važno je naglasiti da promjene uzrokovane trudnoćom ne smiju pasti samo na teret porodice ili poslodavca. Trudnoća također predstavlja faktor rizika za razvoj karijere i gubitak radnog mjesta, odnosno nemogućnost zasnivanja radnog odnosa. Zbog podijeljene institucionalne nadležnosti, odnosno zbog nepostojanja jedinstvene socijalne politike u Bosni i Hercegovini, dolazi do diskriminacije porodilja u zavisnosti od mjesta boravka, što predstavlja i značajan faktor za pad nataliteta. Također postoje socioekonomske razlike u pojavnosti nasilja i institucionalne zaštite.
Društvo od žena očekuje rađanje kao mehanizam održavanja postojanosti jedne društvene zajednice. Potrebno je osigurati okruženje koje neće nepotrebno trudnice izlagati poteškoćama i stvarati im prepreke koje će im otežati period planiranja trudnoće, trudnoću, porod i postporođajni period.
