Ove godine, 4. augusta, navršava se 282 godine od značajnog historijskog događaja u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj prošlosti, Banjalučkog boja iz 1737. godine. Tim povodom, za intelektualno.com govori dr. Sedad Bešlija, v.d. direktor Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu i naučni saradnik za stariju historiju (osmanski period).
Intelektualno: Čuveni Banjalučki boj iz 1737. godine jedan je od značajnijih događaja u našoj historiji. Kako i zbog čega je došlo do te bitke?
Dr. Bešlija: Bitka pod Banjalukom 4. augusta 1737. godine može se uvrstiti u prijelomne događaje bosanskohercegovačke prošlosti osmanskog razdoblja, ali i općenito među ključne događaje u bošnjačkoj historiji. Dakako, kada kažemo Bošnjaci u povijesnom kontekstu 18. stoljeća svakako mislimo na najšire slojeve stanovništva Bosanskog ejaleta, primarno vezane za zemlju Bosnu, bez obzira na konfesionalnu pripadnost ili društveni status. Dočim, Bosnu pod Banjalukom te 1737. godine od austrijskog napada nije branio samo i isključivo muslimanski dio bošnjačkog naroda. Centralna osmanska vlada bila je uz Bosnu koliko je mogla u tada složenim rumelijskim prilikama, u jeku širih ratnih sukoba sa Austrijskim i Ruskim carstvom. Najveći dio tereta odbrane pao je i tada, kao i mnogo puta ranije, na serhatlije kako su se zvali graničari odnosno „branioce dina i devleta“ tj. vjere i domovine na velikoj granici kakva je bila Bosna. Inače, to je stoljeće žilavog otpora Bošnjaka u odbrani Bosanskog ejaleta, ali i njihovog učešća na više frontova na kojima je Osmanska država ratovala protiv Rusije, Mletačke republike, Austrijskog carstva i Perzije. To je razdoblje u kojem Bošnjaci ulaze u fazu odbrane svoje domovine i vlastite samoodbrane. Banjalučki boj je vezan za austrijsko-osmanski rat od 1736. do 1739. godine. Za komandanta austrijske vojske prema Bosni određen je Josip Hildburghauzen, a ostao je upamćen barbarski proglas cara Karla VI bosanskom narodu u kojem je i islam bio meta izjavom da «zakon vire svoie mesta imati nemože». Već 14. jula 1737. godine Habsburzi su objavili rat Osmanskoj državi.
Intelektualno: Na koji način su Bosna i Bošnjaci odgovorili na takav razvoj događaja?
Dr. Bešlija: Vođa otpora na bosansko-osmanskoj strani bio je Ali-paša Hećimović (Hekimoglu). Svjestan da je težina odbrane na domaćim ljudima, najprije je okupio 32 najuglednije ličnosti u Travniku. Kada im je izložio stanje odgovor bosanskih prvaka je glasio: «Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio.» Na to je vezir započeo mobilizaciju. Sva Bosna je postala „jedna kasarna, a svaki Bošnjak koji može nositi pušku vojnik“. Za kratko vrijeme mobilizirano je 40.000 ljudi. Jedan dio vojske je dao pod komandu Ibrahim-paši Resulbegoviću, trebinjskom kapetanu, prema Bihaću, a drugi dio na okup na glasinačku ravan. Kasnije će se ovaj travnički skup i savjetovanje pretvoriti u redovna tzv. «ajanska vijeća». Austrijske trupe su napale Bosnu iz tri pravca: iz Beograda prema Lješnici (kod Janje); iz Like i Korduna prema Ostrovici i Bužimu; te iz Slavonije prema Banjoj Luci. Frontalni napad je započeo 29. juna 1737. godine. Nakon manjih, ali žestokih bitki oko Lješnice, Zvornika, Stare Ostrovice i Jurkovića, 21. jula 17.000 vojnika stiže na kilometar do Banjaluke gdje su razvili šatore. Potom, 27. jula započinje artiljerijski napad na grad i tvrđavu. Do 4. augusta svaki dan je organizovano ispaljivano oko 1.800 topovskih đuladi na Banja Luku. „Predajte se ili ćemo vas sviju pobiti i korijen vam zatrti!“, bila je poruka Hidburghauzena braniteljima. Upravo je ta poruka imala veliki kontraefekat na bosanske branioce.
Uslijedila je opća mobilizacija preostalih vojnika po tvrđavama, naredba je glasila da se komanda ima predati najsposobnijim oficirima, ali i nevojnicima, svi su pozvani u Travnik na okup od strane Ali-paše Hećimovića. Iz Travnika i iz drugih gradova je uspjelo stići dodatnih oko 15.000 vojnika na čelu sa kapetanima (od 24 preostala kapetana u Bosni, 11 ih je neposredno učestvovalo u boju) i drugim uglednicima, bilo je i fratara i nemuslimana poput sarajevskog mitropolita zajedno s mnogim sarajevskim pravoslavcima. Mehmed Ćatić je komandovao braniocima koji su stigli iz svih dijelova Bosne. «A Banjaluka je u sred Bosne. Ako ona padne u neprijateljske ruke, to će se stanovništvo uplašiti, pa bi to svu Bosnu uzdrmalo», bilo je mišljenje logističara.
Konačno, oko podnevnih sati, u nedjelju, 4. augusta 1737. godine dolazi do odsutne frontalne bitke. Prvi okršaji dogodili su se oko Vlaškog brijega. Pored srčanosti za duhovni i fizički opstanak, Bošnjacima je na ruku išla nesposobnost i konfuznost austrijskih zapovjednika, posebno generala Baranjajua. U prijelomnom trenutku, Mehmed-beg Fidahić, zvornički kapetan, dodatnom akcijom morališe i uzdiže branioce, a napadače tjera na Vrbas. Prenosi se da je Mehmed-beg promijenio 4 ata (konja) i bio ranjen, što je znak velikog junaštva kojeg su pokazali bosanski branioci. Nakon dvosatne žestoke bitke, u kojoj se veliki broj austrijskih vojnika utopilo u Vrbasu, nastao je umor i na bosansko-osmanskoj strani. Do noći bilo je još 5 frontalnih napada. U večernjim satima Hildburghauzen naređuje i preostalim trupama povlačenje koje je trajalo do 20. augusta kada prelaze Savu i dolaze u Slavonsku Gradišku na početni položaj. U dnevniku princa Hildburghauzena zabilježeno je da je viđeno kako se „po pet carevaca hvata za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu“. Posebnost ovog boja bilo je učešće žena i djece u otporu. Naime, u hronici „Odbrana Bosne“ Omer Novljnin piše: „Čak su mnoge žene i djevojke bile hrabrije, odvažnije i srčanije od muškaraca. Bile su visoke, lavljeg srca i izdržljive; najčešće su radile muške poslove. I u bojevima i napadima dok su se tukle nisu se razlikovale od muškaraca. I ovaj put su u boju učestvovali i djeca i odrasli, boreći se kao lavovi za Bosnu, pa je u narodu ostao ep koji se pjeva.“
Intelektualno: Koje su ključne posljedice Banjalučkoj boja i koja je njegova važnost u ukupnoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj historiji?
Dr. Bešlija: Pobjedom pod Banjalukom tadašnji prvaci bosanski očuvali su za 150 godina Bosanski ejalet, sa svim onim što je značio u to vrijeme, od nadiruće, i pokazalo se neizbježne nove etape u bosanskoj historiji – vesternizacije. Pobjeda pod Banjalukom prije Istanbula, spasila je najprije Smederevo. Austrija je bila potisnuta i u Beogradu je bila primorana na potpisanje mirovnog ugovora u septembru 1739. godine prema kojem je izgubila sve teritorije koje je bila osvojila, a što je verificirano prethodnim Požerevačkim mirom 1718. godine. Pobjeda je bila veličanstvena, prije svega zahvaljujući borbenoj sposobnosti, odlučnosti i svijesti da se tog dana brani ne samo Osmanska država nego, prije svega, Bosna, Bošnjacima jedina domovina, i da pripadnici islama tog dana brane sebe, svoju vjeru, svoju tradiciju, svoj dom i domovinu. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto se ovoj bici u prošlom stoljeću nije pridavao zaslužujući značaj, bez obzira na činjenicu da su u njoj učestvovali i nemuslimani. Faktori pobjede bili su: Iskusni Ali-paša Hećimović; elan i borba domaćih ljudi koji su branili svoju grudu i svoju porodicu; vojna disciplina; veliki broj muhadžira u redovima branitelja; te pomoć civilnog stanovništva. To je bio patriotski čin ljudi iz Bosne, svi slojevi društva i svih vjera uzeli su učešća u njemu.
Intelektualno: Kakvo je naše pamćenje Banjalučkoj boja danas i kakva je pozicija tog događaja u našem obrazovanju i ukupnom društvenom prostoru?
Dr. Bešlija: Stvarati historiju je važno, ali je još važnije pisati i prenositi tu historiju i vrijednosti iz nje na sljedeće generacije. Veliki je to događaj o kojem, nažalost, i dalje znamo vrlo malo, a sjećamo se još manje. I dalje se mnogo više zna i mnogo više se govori o Kosovskoj, Maričkoj, Cerskoj, Kolubarskoj bici, o borbama tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka. Hrvati su Sinjsku alku uvrstili u UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Mi smo Banjalučki boj, evo 27 godina od nezavisnosti države Bosne i Hercegovine, uspjeli uvrstiti u Takvim Rijaseta IZ od 2016. godine! Znamo li danas ko su bili: Osman-aga Beširević, Gazi Osman-paša, Mehmed, sin Mehmed-paše Korče, kadija Sulejman Musić, Mehmed-beg Mehmedbašić, Bećir-paša Čengić, Rustem-paša Rustempašić, Mehmed-beg Kulenović, Salih-aga, Mehmed Ćatić, Ibrahim-paša Resulbegović, kajmakam Sarajeva Ibrahim-aga, Mehmed-beg Fidahić, Smail-aga Šarić, mitroplit Milentije Milenković, Pećaga Šatrić ili Teodaga Marget? Neka svako sebi da odgovor na to pitanje. Nažalost, političke, kulturne i akademske elite propustile su priliku i vrijeme da ekraniziraju ovaj veliki historijski događaj, da nazovu neku kulturnu ili obrazovnu ustanovu po nekoj ličnosti iz Banjalučkog boja, nemamo ni pozorišne predstave, nemamo ni neki spomenik u Banjaluci u vezi s tim, nemamo ni neki muzealni performans za turiste ili sportske igre itd. Bez historijskog kontinuiteta nema ni identiteta, a bez identiteta nema historijskog kontinuiteta.
Za Intelektualno.com razgovarao: Alen Borić
