Historičar i političar Zećir Ramčilović uposlenik je Instiuta za nacionalnu istoriju Univerziteta “Sv. Ćirila i Metodija”. Autor je više naučnih radova koji govore o procesima vezanih za Bošnjake u prošlosti i danas. Na lokalnim izborima u Makedoniji 2013. godine izabran je za odbornika u Opštini Petrovac. Također, na parlamentarnim izborima 2016. godine, izabran je za poslanika Parlamenta. Sa Zećirom Ramčilovićem smo razgovrali o položaju Bošnjaka u Republici Sjevernoj Makedoniji.
Razgovarao: Alen Borić
Intelektualno: Možete li nam objasniti kakav je položaj Bošnjaka u Republici Sjevernoj Makedoniji ? Kakav je odnos vlasti prema Bošnjacima u ovoj balkanskoj državi ?
Ramčilović: Kada govorimo o položaju Bošnjaka Makedonije, nameću se dva odgovora. Jedan sa formalno – pravnog aspekta i drugi o realnom faktičkom položaju. Na papiru, ili sa pravne strane danas Bošnjaci u Sjevernoj Makedoniji uživaju izuzetno visoka prava. Proces je bio spor, ali proces koji se nakon Ohridskog sporazuma 2001. godine, pokrenuo u pozitivnom smjeru. Sa tadašnjim promjenama Bošnjaci su postali ustavotvorni narod čime je zagarantovan naš identitet najvećim državnim aktom. To je otvorilo procese više zakonskih izmjena, a posebno je značajno pravo obrazovanja na maternjem bosanskom jeziku. Najprije je uveden predmet “Jezik i kultura Bošnjaka”, a potom eksperimentalne, odnosno danas već redovne nastave na bosanskom jeziku. U nekoliko opština: Dolneni, Studeničani i Petrovac bosanski jezik je i službeni jezik istih. Jako je važno što je zakonima predviđeno i da se poštuje pravična zastupljenost u državnoj administraciji svih naroda prema rezultatima posljednjeg popisa. Također, Bošnjaci imaju svoju televizijsku i radio redakciju na državnom javnom servisu, a promjenama Zakona o praznicima Bošnjaci od 2007. imaju i svoj nacionalni praznik “28 Septembar – Međunarodni Dan Bošnjaka” koji smo i ove godine obilježili nizom manifestacija. Ovo je samo dio pozitivnih promjena koje su se desile u proteklom periodu u kojima sam i ja dao značajan doprinos najprije preko nevladinog sektora, zatim kao odbornik u Opštini Petrovac i kao narodni zastupnik u Parlamentu RS Makedonije.
Međutim, kada pogledamo realno stanje, položaj Bošnjaka ne prati zakonske propise i susrećemo se sa nizom problema u implementaciji istih. Za neke od njih nose odgovornost institucije, a za neke smo i mi sami odgovorni. U oblasti obrazovanja, s jedne strane, susrećemo se sa sporim procedurama izdavanja i štampanja udžbenika, kao i problem nepostojanja katedre za izučavanje bosanskog jezika neophodne za stvaranje kvalitetnog nastavnog kadra. Sa druge strane imamo i sredine sa većinskim bošnjačkim stanovništvom koje smatra da im je nepotrebno obrazovanje na bosanskom jeziku. U gore pomenutim opštinama u praksi se ne sprovodi adekvatno upotreba bosanskog jezika.Veliki problem je i (ne)pravična zastupljenost u administraciji, gdje se broj Bošnjaka minimalno povećao i prosječno godinama unazad je oko 0.5% od ukupnog broja zaposlenih, iako treba da iznosi 0.84% po zadnjem popisu stanovništva. Bošnjaci u Makedoniji, za razliku od ostalih naroda, žive u ruralnim sredinama i imaju i veliki broj infrastrukturnih problema, koji se sporo rješavaju. Ono što treba spomenuti, a sadržano je i u vašem pitanju jeste da odnos vlasti i pored navedenih problema, prema Bošnjacima je pozitivan i korektan. Moje lično iskustvo je pozitivno, jer za određena pitanja, kao što je ispravna nominacija bosanskog jezika, uvođenje redovne nastave, učešće centralne vlasti u izgradnji lokalne infrastrukture koje su u nadležnosti lokalne vlasti, kao i izbor zamjenika ministra iz bošnjačke zajednice u Vladi su samo dio tog pozitivnog odnosa koji je prisutan i u javnom diskursu uopšte.
Intelektualno: Kako ocjenjujete odnose Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i generalno države Bosne i Hercegovine sa Bošnjacima u Sjevernoj Makedoniji i obratno ? Gdje Vi vidite prostor za napredak naših odnosa ?
Ramčilović: Veze i saradnja između Bošnjaka se moraju jačati, posebno sa Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine. Nažalost ni danas ti odnosi nisu intenzivni i na neophodnoj razini. Mi, Bošnjaci iz Makedonije, Bosnu i Hercegovinu volimo i osjećamo je svojom domovinom. Sa pojedincima iz različitih oblasti jačamo veze na polju nauke, književnosti, kulture, ali smatram da to nije dovoljno. Lično sam dio više naučnih skupova u Bosni, te projekta povezivanja književnika Bošnjaka dviju država. Inicijator sam i predvodnik prve, a zatim i drugih državnih delegacija na obilježavanju genocida u Srebrenici, a dio građana Makedonije svake godine organizirano prisustvuje komemoraciji u Potočarima. Ali nažalost, institucionalna državna podrška Bosne prema Bošnjacima Makedonije nedostaje. Iako sam u proteklom periodu imao susrete sa najvećim zvaničnicima Bosne, kako bi iskoristili svoj uticaj za intenziviranje određenih procesa u Makedoniji, nije se desila kvalitativna promjena. Svjestan sam da situacija u Bosni nije nimalo jednostavna i zbog toga Bošnjaci Makedonije imaju razumjevanja za, mogu reći, inferioran odnos države Bosne prema nama. Posebno bi bila važna podrška za naše napore pri obezbjeđivanju zagarantiranih mjesta za manje brojnije narode u Parlamentu. Najveća spona povezivanja između Bosne i Makedonije su upravo Bošnjaci, to mora natjerati nosioce vlasti u Bosni da naprave više napora u raspodjeli ambasadorskih mjesta da mjesto ambasadora bude popunjeno iz reda bošnjačkog naroda, a ne iz srpskog. Smatramo da bi ta saradnja bila prirodnija, ali ipak, moram pohvaliti saradnju i rad posljednje ambasadorice u Skoplju, Lepe Babić sa kojom smo inicirali, a i doveli do realizacije više projekata, kao što su putovanja sa ličnim kartama, priznanje vozačkih dozvola, memorandumi o saradnji u kulturi i obrazovanju, te mogućnosti studiranja pod istim uslovima naših državljana u Bosni i obratno. Ima projekata koji još čekaju realizaciju kao što je avionska linija Skoplje – Sarajevo koja bi mnogo olakšala putovanja i veze između Bošnjaka, ali i svih građana Makedonije i Bosne. Kao kod prethodne, tako i kod aktuelne vlasti kada je u pitanju bilateralna saradnja dvije države, izražena je jaka volja i želja za dalje unapređenje odnosa. Svakako, to treba iskoristiti, posebno u pronalaženju rješenja za avio povezivanje glavnih gradova. Zatim, potrebno je otvaranje lektorata bosanskog jezika u Skoplju i makedonskog u Sarajevu. O ovome pozitivno se gleda na našem Univerzitetu, ali realizacija istog ide na bazi reciprociteta i nažalost iz Bosne nedostaje potrebna inicijativa. Očekujem da uskoro otvorimo kulturno – informativne centre Makedonije u Sarajevu, a Bosne i Hercegovine u Skoplju i svakako unapređenje ekonomske saradnje između biznismena ovih država. Jača bilateralna saradnja država, pomoći će i u jačanju naših relacija sa maticom i sa Bošnjacima Bosne i Hercegovine.
Intelektualno: Trenutno se nalazite na određenim političkim pozicijama koje bi mogle biti važne za Bošnjake u Makedoniji. Na koji način planirate usmjeriti Vaše političke aktivnosti ?
Ramčilović: Već sam napomenuo neke aktivnosti u proteklom, ali i sadašnjim i svakako budućem periodu. Djelovanje je usmjereno ka lokalnom i nacionalnom nivou, značajno je za Bošnjake, ali i sve građane Sjeverne Makedonije, a sa istim intenzitetom nastavit ću sa aktivnostima koji će jačati povezivanje Bošnjaka sa svojom maticom, sa Bošnjacima u Bosni i regionu. Od svega što sam napomenuo potencirat ću problem sa izborom predstavnika manje brojnijih etničkih zajednica u Parlamentu, zbog čega pravim napore da se promjeni izborni model koji preferira veće stranke. Makedonija je podijeljena na šest izbornih jedinica i nemoguće je da manje stranke uspiju da samostalno dobiju predstavnika u Parlamentu. Zato moramo praviti predizborne koalicije koje onemogućuju ili u najmanju ruku otežavaju samostalan rad. Pokušavamo da aktualiziramo ovaj problem i da obezbijedimo zagarantovana mjesta u Parlamentu. Po meni, najbliži bi nam bio Kosovski model, ali i svaki drugi koji garantira mjesta za Bošnjake i za druge manje brojnije narode. Dobro je što je očigledna kvalitativna promjena u radu bošnjačkih predstavnika koji su bili ranije i sada, odnosno njihova inertna uloga, a moja pro aktivna uloga u Parlamentu po svim pitanjima koji se tiču Bošnjaka Makedonije i vjerujem da sam postavio neke nove standarde koje će morati slijediti budući naši zastupnici u Parlamentu. To, iako na prvi pogled izgleda manje važno, dugoročno za naš status, te potpunu i kvalitetnu integraciju u društvo jako je bitno. U tom pravcu moram napomenuti da je ovaj sastav Parlamenta prošao mnogo turbulencija, ali donio i krupnih odluka koje znače bezbjednost i stabilnost Makedonije, ali i cijelog regiona. Iako za političke elite nije dobro, ipak za demokratiju i za državu je dobro što sam u ključnim trenucima donio odluke koje nisu bile u saglasnosti sa mojom koalicijom. Kao zastupnik nikada nisam i neću staviti partijske i dnevnopolitičke interese ispred državnih. Ovo govorim prije svega o procesu ustavnih izmjena sa kojim smo otvorili vrata progresivnim društvenim tokovima. Vjerujem da će ovaj ulog biti uskoro veritifikovan od strane EU sa datumom za pregovore, kao i već izvjesno članstvo u NATO. Moje aktivnosti sa međunarodnom zajednicom su manje vidljive za Bošnjake, ali su intenzivne i jako značajne za budućnost svih građana naše države.
Intelektualno: Tokom 50-ih godina prošlog stoljeća vodstvo bivše Jugoslavije i Republike Turske je napravilo sporazum o iseljavanju muslimana iz Jugoslavije u Tursku. Možete li nam reći nešto više o pozadini ovog sporazuma i kakve je posljedice ostavilo po Makedoniju ?
Ramčilović: Iseljavanje muslimana, a time i Bošnjaka sa prostora Balkana traje u kontinuitetu nekoliko vijekova. Kako su se smanjivale granice Osmanskog Carstva, tako su i muslimani bili ubijani i protjerivani. Nažalost i nakon Drugog svjetskog rata i pored velikih zasluga za oslobođenje, očekivanja Bošnjaka su bila iznevjerena. Nova komunistička vlast nije promijenila ideološku matricu prema Bošnjacima, samo su metodi bili suptilniji. Nepriznavanje Bošnjaka kao posebnog naroda je primarni razlog koji je doveo do svih procesa represije, diskriminacije, obrazovanja stavljenog u funkciju asimilacije, minimalno ulaganje u infrastrukturu, privredu. Jednostavno zapostavljanje prostora gdje žive Bošnjaci i drugi muslimani je bio planski osmišljen i najviše se primjenjivao na prostor Sandžaka, Kosova i Makedonije. Mjere kolektivizacije sela i uvođenje seoskih zadruga, zabrana nošenja feredže, ukidanje šerijatskih sudova i vjerskih škola, eksproprijacija i nacionalizacija imanja, u velikoj mjeri su pogodile preostale muslimane u Jugoslaviji te ih podstakle na iseljavanje. Namjera, metodi i cilj su veoma jasni, a to je smanjivanje broja muslimana i asimilacija preostalih u srpski ili hrvatski narod, te zauzimanje teritorija na kojem vijekovima žive Bošnjaci. Kao i u prošlosti, namjera i cilj su isti, jedino se razlikuju metode.
Jugoslavija i Turska su imali zajednički interes da reguliraju iseljavanje, ali takav pisani dokument ne postoji. Pozivali su se na sporazum iz 1938. koji je doveo do usmenog sporazuma u januaru 1953. između Tita i ministra spoljnih poslova koji se zvao Fuat Kuprulu. To je tzv. „Džentlmenski sporazum“, nakon čega su institucije poput sekretarijata vanjskih i unutarnjih poslova pripremali pravilnike i uputstva o iseljavanju uglavnom baziranih na “humanitarno spajanje porodica”. Ovo je vjerovatno zbog kreiranja narativa o ravnopravnosti jugoslovenskog društva i eventualne zaštite od kritika Međunarodne zajednice. Iz istih razloga se vodila propaganda da se iseljavaju samo Turci i da je demokratski da oni imaju pravo izbora gdje da žive i da to pravo u Makedoniji ne smije niko da im uskraćuje. Zbog toga je početkom pedesetih godina bilo intenzivno iseljavanje iz svih dijelova Jugoslavije, da bi se nakon toga iseljavanje i otpust iz državljanstva jedino mogao dobiti u Makedoniji, jer je ona bila izuzeta od određenih administrativnih zabrana kao republika sa značajnim brojem Turaka. To je dovelo do jednog novog procesa da se Bošnjaci i drugi muslimani doseljavaju u Makedoniju, gdje se deklariraju kao Turci, a zatim da uz potrebnu proceduru dobijaju pravo iseljavanja. Makedonija je postala stanica, u kojoj su jedni silazili, a drugi se penjali na vozove koji vode u neizvjesnost. Nakon 1966. iseljenički talas naglo opada, što je najvjerovatnije posljedica političkog pada Rankovića, koji je bio strah i trepet za Bošnjake Sandžaka, a na koga su se pozivali policajci i službenici koji su sprovodili mjere represije i diskriminacije. U Makedoniji je ostao da živi dio Bošnjaka, koji su uglavnom bili dobro prihvaćeni od Makedonaca jer su i oni sami tokom prošlosti doživjeli velike nepravde. Ali ono što je bilo negativno za Makedoniju je iseljavanje velikog broja lokalnih muslimana različite etničke pripadnosti. Na taj način sela su ostala pusta, poljoprivreda propala, a značajno se promijenila i demografska struktura i raspored stanovništva. Sa današnjeg aspekta smatram da je ovo bio veliki poraz za Komunističku partiju, koja se stavile u funkciji srpskog i hrvatskog nacionalizma i otvorile mu put da se dalje razvija i dovede do krvavog raspada nekadašnje države, do ratova, te agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
Intelektualno.com
