Prije dvadeset i četiri godine ubijen je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dr. Irfan Ljubijankić. Za ovaj zločin predpostavlja se da je kriva vojska takozvane Republike Srpske Krajine, koja je oborila helikopter u kojem se nalazio dr. Ljubijankić.
Irfan Ljubijankić rođen je 26. novembra 1952. godine u Bihaću. Osnovnu školu i gimnaziju završava u svom rodnom gradu, nakon čega odlazi na Univerzitet u Beograd, gdje je 1977. godine završio Medicinski fakultet. Specijalizirao je otorinolaringologiju i crevikofacijalnu hirurgiju. Zaposlio se u Bihaćkoj bolnici na Odjelu Uho, grlo, nos. Jedno vrijeme radio je u Libiji, kao doktor opće prakse. Pored toga što je doktor, Ljubijankić je bio i kompozitor klasične muzike, te političar i diplomata.
Na polju politike istakao se za vrijeme prvih višestranačkih izbora, kada je njegova politička opcija odnijela veliku pobjedu u Bihaću. U to vrijeme bio je predsjednik Okruga Bihać te stranke, a Ljubijankić je također obavljao funkciju predsjednika Glavnog odbora i bio je član Izvršnog odbora SDA. Također, bišćane je pokrenuo na odbranu od agresije stvaranjem Patriotske lige, koja će kasnije prerasti u Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. Odlukom Vlade 23. juna 1994. godine imenovan je za Ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Do postavljanja na ovu funkciju bio je doktor u Bihaću. Kao ministar aktivno je radio na promociji domovine, a u diplomatiji se zalagao za međunarodnu podršku Republici Bosni i Hercegovini. Dr. Ljubijankić je primjer osobe koji je odavao znakove veličine, kako u društvenom, tako i u političkom životu Bosne i Hercegovine. To je čovjek koji ni u politici ni u medicini nije odstupao od principa koji se naziva – humanost.
Do smrti dr. Ljubijankića došlo je kada je srpska vojska raketom oborila helikopter u blizini Slunja. Tom prilikom smrtno su stradali i njegovi saputnici, zamjenik državnog ministra pravde Izet Muhamedagić, Mensur Šabulić savjetnik u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Zagrebu, Fadil Pekić, pripadnik MUP-a BiH i Ljubijankićev pratilac, te članovi posade Mirsad Dupanović, Mihail Maksumenko Grigorijevič i pilot Dudajev. O njihovoj tragičnoj smrti prva je izvijestila televizija „Knin“, koji su na mjestu pada helikoptera snimili prilog o „velikom uspjehu“ tzv. Vojske Republike Srpske krajine.
Ovaj zločin nikada nije do kraja rasvijetljen, niti je za isti iko odgovarao. U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine postoji predmet koji govori o ovom zločinu, međutim nikada niko nije pokrenuo konkretne radnje kojim bi se krivci za ovo zlodjelo doveli pred lice pravde.
Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, nakon vijesti o pogibiji dr. Ljubijankića, između ostalog, rekla je: “Smrt Irfana Ljubijankića više je od tragedije.” Ljubijankić je svojim nesebičnim zalaganjem i kao hirurg i kao ministar bio graditelj Bosne i Hercegovine. Sanjao je o svojoj domovini kao slobodnoj i nezavisnoj, a to najbolje opisuju i njegove riječi: “Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima, to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost Bosne i Hercegovine. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom.”
Ljubijankić je sa političke scene otišao kao vrlo mlad. Ipak, ostat će upamćen kao markantna ličnost novije bosanskohercegovačke historije, kao politička i ljudska legenda za primjer svim generacijama. Sahranjen je 8. juna 1995. godine u Bihaću. Posthumno je odlikovan ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Danas, Kantonalna bolnica u Bihaću nosi njegovo ime.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
