Drugu polovinu XX vijeka u Bosni i Hercegovini su obilježile različite rasprave o jeziku i književnosti ovog prostora. Poznatim Novosadskim književnim dogovorom iz 1954. godine utvrđeni su pravci daljeg normiranja nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Kao rezultat tog dogovora pristupilo se izradi i objavljivanju Pravopisa srpskohrvatskoga književnog jezika i Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog književnog jezika u izdanju Matice srpske i Matice hrvatske. Nijedan od dva navedena djela nisu poštivala jezičku tradiciju kako Bošnjaka, tako ni Bosne i Hercegovine, te se u tim djelima neke karakteristične crte bosanskohercegovačkih
govora smatrane provincijalnim i neknjiževnim. “Isaković je pokazao da je u normiranju postojećeg srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika u velikoj mjeri zanemarivan princip iscrpnog i nepristrasnog opisa korpusa, što je za posljedicu imalo izostajanje u normi specifičnosti jezika u Bosni i Hercegovini.“
Rasprava o dvovarijantnom raslojavanju srpskohrvatskog jezika, pokrenuta na Petom slavističkom kongresu koji je održan u Sarajevu 1965, nastavila je sa istom politikom negiranja bosanskog jezika. Tako se prostor BiH posmatrao kao prostor gdje se istočna i zapadna, odnosno srpska i hrvatska varijanta ukrštavaju ili poništavaju, a umjesto pojma bosanska varijanta, korišten je naziv bosanskohercegovački standardnojezički izraz. Samo su rijetki se zalagali za bosansku varijantu. S druge strane, analizom izvora koji su poslužili kao građa za Rječnik sh. jezika, bio je jasan izrazito negativan i ignorantski stav prema leksici bošnjačkih autora.
Isaković je među prvim progovorio o oba ova problema. Prvo je u časopisu Život objavio tekst pod naslovom „Varijante na popravnom ispitu“, a 15-ak godina kasnije na skupu Jezik i nacionalni odnosi je prezentovao rad „Leksika u muslimanskih pisaca i naši pravopisi“. U prvom radu je ovaj autor prvi jasno i glasno rekao da se zalaže za bosansku varijantu, a u drugom radu je argumentovano ukazao na nedopustiv ignorantski odnos koji su aktuelnipravopisi i rječnici imali prema leksici bošnjačkih autora. Zbog svega navedenog, Aliju Isakovića možemo posmatrati i kao sociolingvistu i kao leksikografa.
Alija Isaković u svom radu sasvim logično zaključuje da se pristup raslojavanju jezika na varijante ne može bazirati na izdvajanju samo dvije varijante i čudi se kako je moguće ”biti negiran u onome u čemu si bio uzor, biti pod-, ispod-, sub-, među-, mini-, nad- (…) gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti…”. Ova kritika je bila upućena i bosanskohercegovačkim lingvistima koji su u cijeloj priči i raspravi oko dvovarijantskog raslojavanja ostali poprilično nijemi. Kakav je bio odnos bh. lingvista najbolje govori upravo činjenica da je književnik prvi progovorio o diskriminaciji bosanske varijante. Isaković to jasno i kaže: ”U stvari, većina BH lingvista godinama i ne radi ništa drugo već tumači interese ove ili one varijante, već prema tome kojoj sami gravitiraju ili porijeklom pripadaju.“10 A kakav je bio odnos srpskih i hrvatskih lingvista prema jeziku u BiH govore riječi Dalibora Brozovića koji ističe da je potrebno ”već jednom pokopati fetišističku romantičnu dogmu da je centar srpskohrvatskog jezika ono što je u stvari za srpsku i hrvatsku civilizaciju zapravo periferija.“ U radovima o raslojavanju jezika, ali nažalost i u donošenju jezičkih normi nekadašnjeg sh. jezika, često se polazilo od ovakvih
stavova. Isakoviću je jasan takav stav prema jeziku u BiH, zato sasvim logično zaključio: ”Mi smo integralan dio srpskohrvatskog jezičkog područja i podjednako podliježemo jezičkom pulsiranju, pa ako van našeg terena postoje dvije varijante koje se u nas neutrališu ili poništavaju onda smo mi pravno, javno, funkcionalno, samostalno: ili treća varijanta ili smo gluhonijemi polinacionalan i monorepublički aglomerat koji se, takođe, poništava.“ Interesantno je da na ovakva logična razmišljanja iznesena u tekstu „Varijante na popravnom
ispitu“ i nije bilo nekih značajnijih reagiranja. Tezu o prostoru BiH gdje se dvije varijante ukrštavaju Isaković sasvim jasno, slikovito i logično pobija i zaključuje:”žuta + plava boja smiješane ne daju žutoplavu već zelenu boju.“
Izvor: Doprinos Alije Isakovića bosnistici, Edim Šator
Za Intelektualno.com pripremio: Mirza Malović
