Dok se škole bave administracijom, obrazovni sistem propada iznutra

Posljednjih dana medijska pažnja usmjerena je ka reviziji diploma koja je zatražena od strane Sindikata osnovnog obrazovanja. Što bi se kod nas reklo: bolje ikad, nego nikad. Nevjerovatna je činjenjica da se tek nakon niza godina  neko prisjetio upitati ko nam to i šta radi sa djecom. Dok se škole bave administracijom, papirologijom, uvođenjem i proklamirnjem raznih tehničko-tehnoloških metoda, obrazovni sistem propada iznutra. Dok se vijeća o tome da li će se ocjene osnovaca printati ili upisivati u đačke knjižice, niko se ne pita šta uistinu stoji iza tih ocijena: da li je visoka ocjena zaslužena znanjem, a da li je negativna odraz neznanja. Odgovoran za ovakvo stanje u obrazovanju je sistem koji nema volje ili nema načina da (ne)radnicima oduzme njihove (ne)radne pozicije. Sistem koji se ne obračunava s onima koji se nisu namučili pri dobijanju diplome i (ne)znanja pa nemaju ljudsku, moralnu niti službenu obavezu da se namuče kako bi djeci pružili adekvatno obrazovanje.

Prve karike u lancu prosvjetnih (ne)radnika su akteri početne faze obrazovanja – učitelji i učiteljice. Ljudi koji bez imalo savjesti učenike šalju u više razrede, a da ih pri tom nisu naučili čitati, pisati, obavljati osnovne računske operacije. U višim razredima ih dočekaju ljudi koji nemaju volje naučiti ih ono što je njihova obaveza predviđena nastavnim planom i programom, a kamoli popunjavati praznine i nedostatke koji su nastali u ranijim godinama obrazovanja. I tako se djeca iz godine u godinu provlače s ocjenama koje nisu odraz njihovog znanja, odnosno neznanja, za što nikako ne možemo kriviti djecu, nego sistem koji stvara, podržava i ulaže u ovakvo obrazovanje. I onda se slobodno možemo zapitati koga lažemo ovakvim obrazovanjem: prosvjetari sami sebe s ubjeđenjem da imaju znanje i da isto prenose na generacije koje, slobodno možemo reći, upropaštavaju; djecu koja nakon osnovnog obrazovanja s visokim ocjenama odu u srednje škole i tu se suoče s traumama vlastitog neznanja ili pak društvo koje ima sve više diplomaca, magistara i doktora nauka, a sve manje znanja, kulture i morala. Mnogi ljudi, koji nisu zaposleni u obrazovnim institucijama, smatraju da je biti prosvjetni radnik najlakši i najneodgovorniji način sticanja egzistencije. Nažalost, u društvu u koje živimo, ovakve tvrdnje nisu daleko od istine.

Niko ne kontroliše šta ustvari prosvjetni radnici nauče djecu, niti se isti za nerad sankcioniraju. Radnim ugovorom na neodređeno vrijeme ljudima,  čije su diplome i (ne)znanje upitni, omogućeno je da s našim obrazovnim sistemom rade šta im je volja. Htjeli mi to priznati ili ne, svi učestvujemo u gnusnom činu upropaštavanje generacija i generacija učenika. Ne možemo kriviti ljude sa (ne)diplomama za njhovo ne(znanje) jer se oni nisu samovoljno doveli na pozicije na kojima se nalaze. Doveo ih je sistem nauštrb djece koja su budućnost ove zemlje. Zaista strahujem za budućnost u kojoj će nam građevinski inžinjeri, zaduženi za projektovanje mosta na Krivaji, kupiti kartu za Prijedor ili u kojoj će diplomirani književnik, zadužen da napiše tekst o velikanima Bosne, pisati o sultanu Sulejmanu, napoleonu Bonaparti ili Karađorđevićima. Da li uistinu želimo takvu budućnost za svoju djecu?

Piše: Azra Crnčalo-Lisica

Intelektualno.com