Krajem 80-tih godina 20. stoljeća u tadašnjem jugoslavenskom društvu sve je postajao izraženiji velikosrpski nacionalizam i težnja za prevlašću na ovim prostorima. Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 1986. je trebao podići ratničku svijest srpskog naroda. Nakon centraliziranja Srbije, najvažniji cilj politike Slobodana Miloševića postao je realiziranje programa jedne države za sve Srbe. Na šestogodišnjicu Kosovskog boja, 28. juna 1989. godine, na Gazimestanu održan je miting, gdje je Slobodan Milošević najavio svoje osvajačke ambicije.
Prvi višestranački izbori
U januaru 1990. godine u Beogradu je počeo 14. vanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Kongres je obilježen agresivnim nastupom srpskih delegata, nakon čega su su slovenačka, hrvatska i bosanskohercegovačka delegacija napustile kongres. Tim raskolom postao je vidljiviji sukob između srpskog bloka i onih koji su zahtijevali demokratski dijalog o ekonomskoj i političkoj reformi.
Savezna skupština Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je 8. augusta 1990. utvrdila prijedloge amandmana na savezni Ustav što je omogućilo uvođenje višestranačkog sistema. Tako je 26. maja 1990. u Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA). Za predsjednika je izabran Alija Izetbegović. Srpska demokratska stranka (SDS) je formirana 12. maja 1990, a za njenog predsjednika izabran je Radovan Karadžić. U Sarajevu je 18. augusta 1990. održan prvi opći Sabor Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ). Za predsjednika je izabran Davor Perinović. Na prvim višestranačkim izborima, 18. novembra 1990., najveći dio glasača odlučio se za nacionalne stranke. Na višestranačkim izborima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, komunizam je pao. Nakon toga Jugoslovenska narodna armija (JNA) je razoružala Teritorijalnu odbranu (TO) u pojedinim republikama.
Jačanje velikosrpske politike na tlu BiH
Međutim, Milošević je osporavao suverenitet Bosne i Hercegovine i prijetio etničkom podjelom. Tokom februara 1991. dodatno se intenzivirao sukob oko njenog statusa i suvereniteta između Bošnjaka i Hrvata s jedne strane, te njegovih štićenika u SDS-u sa druge strane. Za razliku od Bošnjaka i Hrvata koji su željeli izglasati parlamentarnu deklaraciju koja bi potvrdila suverenitet Bosne i Hercegovine, SDS i Radovan Karadžić su tvrdili da se suverenitet Bosne i Hercegovine može priznati samo ako ona ostane u Jugoslaviji i da bez nje ne može biti Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je na to odgovorio energičnom odbranom njenog suvereniteta tvrdeći kako je spreman žrtvovati mir za suverenu Bosnu i Hercegovinu. Potom je Karadžić odgovorio da što manje šanse budu Jugoslavije, rastu Velike Srbije, čime je jasno opisao politiku SDS-a i njegova zaštitnika u Beogradu.
U Banja Luci je 3. marta 1991. godine održan miting. Karadžić je tada izjavio da za srpski narod izvan federativne Jugoslavije postoji još jedna opcija, a to je Velika Srbija. Već u aprilu 1991. počeo je proces regionalizacije „srpskih oblasti“ u Bosni i Hercegovini.
Dogovor Milošević-Tuđman
Nakon što je pokušaj Miloševića da preko JNA stavi SFRJ pod svoju kontrolu propao, odlučio je ostvariti srpske teritorijalne težnje pod svoju kontrolu na drugi način. On je u Karađorđevu 26. marta, a potom u i Tikvešu 15. aprila 1991. godine, razgovarao sa Hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom o podjeli Bosne i Hercegovine. Tada je Tuđman izjavio kako je Milošević načinio velikodušan gest prema Hrvatskoj, te da može uzeti Cazin, Veliku Kladušu i Bihać.
U maju 1991. godine SDS je tri područja Bosne i Hercegovine proglasila „srpskim autonomnim oblastima“. Pokretu za osnivanje državne tvorevine bosanskih Srba doprinijelo je nekoliko faktora: srpski nacionalistički pokret u Bosni i Hercegovini, podrška Miloševića, transformacija JNA iz višenacionalne u prosrpsku vojsku. To je utjecalo da nesrpski rukovodioci u Bosni i Hercegovini traže nezavisnost.
U daljem periodu JNA je pojačala svoje aktivnosti u Bosni i Hercegovini. U septembru 1991. godine rezervisti iz Užičkog korpusa smješteni su u kasarnu na mostarskom aerodromu. Oni su u naredna dva mjeseca učestvovali u oružanim obračunima sa lokalnom policijom i terorizirali su stanovnike. U oktobru 1991. godine JNA i jedinice srpske TO napale su selo Ravno kod Trebinja, gdje su ubile nekoliko stanovnika i spalile nekoliko kuća.
U novembru 1991. godine u Grudama donijeta je Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZ HB). Ona je definirana kao politička, kulturna, ekonomska i područna cjelina, a za njeno središte određen je Mostar. Teritorijalni zahtjevi kreatora srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, rukovodeći se sa etničkim kriterijama, pokrili su cijeli njen teritorij, ostavljajući za Bošnjake, njen najbrojniji narod, na samo 3,52% teritorija. Na sastanku 27. decembra 1991. Tuđman je naglašavao da se napokon pružila prilika za proširenje hrvatske države na račun teritorija Bosne i Hercegovine.
U decembru SDS je sa Miloševićevim poslanicima ugovorio plan o povezivanju pokrajina koje su trebale postati dio Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Tada su produžnice SDS-a dobile tajne upute gdje je naređeno osnivanje kriznih štabova kojima će se prigrabiti vlast. Krizni štabovi, sastavljeni od mjesnih čelnika SDS-a i članova SDS-a zaposlenih u policiji, zaduženi su da pripreme preuzimanje kontrole nad zgradama i opremom, nadziru i odaberu povjerljive osobe i da u organiziranoj saradnji s JNA naoružaju srpsko stanovništvo.
U jednom intervjuu u januaru 1992. godine Karadžić je govorio o srpskoj strategiji, te je na pitanje koliko daleko će ići odgovorio Dok ne postignemo Karađorđev cilj – ujedinjenje svih Srba – i dok ne dovršimo borbu. Kasnije se ponovo oglasio rekavši Nema povratka na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.
Referendum
Želja za ostvarivanjem velikosrpske i velikohrvatske hegemonije na Balkanu je rezultirala dogovorom o podjeli Bosne i Hercegovine između ove dvije strane. Jedini način na koji je Bosna i Hercegovina mogla ostati cjelovita je referendum o nezavisnosti. S tim u vezi, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 20. januara podnijelo zahtjev Skupštini da raspiše referendum o nezavisnosti kao ključni uvjet za dobijanje međunarodnog priznanja. Na sjednici održanoj 24. i 25. januara 1992. Skupština je odlučila postupiti po zahtjevu Predsjedništva.
Oko 4.500 izbornih mjesta je otvoreno 29. februara 1992. godine. Na izbore je izašlo 2.073.568 glasača, odnosno 64,31%. Za nezavisnost je glasalo 99,44%. To je značilo da se stanovništvo izjasnilo za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 2. marta 1992. godine u Sarajevu su osvanule barikade koje su postavile paravojne formacije SDS-a, što je bio uvod u agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Za Intelektualno.com: Alen Borić
