Danas je 24 godine kako je Milorad Dodik zvanično ušao u politički život Bosne i Hercegtovine.
K’o jučer da je bilo!Drugi poslijeratni saziv Narodne Skupštine RS zasjedao je u Bijeljini, među kojima se našlo 18 poslanika Koalicije za BiH i SDP-a.
Sve Bošnjaci, jedan ili dva Hrvata, ne sjećam se više. Zahvaljujući upravo njihovim glasovima Dodik je tog 18/19. januar 1998. godine, izabran za premjera Vlade RS.
Prvi put. I prva Dodikova prevara. Zasjedanje koje je prethodilo njegovom izboru bila je svojevrsna demonstracija nekulture i primitivizma, začinjenih, međusrpskim prizivanjem izdajnika i poturica, Titine kopiladi i Alijinih mudžahedina, obogaćeno epskom poezijom i prozom, uvredama, negiranjima, dobacivanjima, a u pauzama, u jednom trenutku, umalo i tučom…
Prednjačio je, naravno, Milorad Dodik čovjek čija je politička partija u toj Skupštini imala samo dva poslanika. On i Nenad Baštinac.
Na čelo Vlade RS taj dan želio je zasjesti po svaku cijenu.
Koja vrata dalje od kancelarije njegovog poslaničkog kluba, bila je kancelarija poslaničkog kluba Koalicije za BiH i SDP-a.
Svako malo na njihova vrata gruhnuo bi Dodik, ušetala Biljana Plavšić, ili neko od predstavnika OHR-a koji su nadzirali zasjedanje.
Dodik i Plavšić mole, obećavaju, nude. Stranci naredbodavno „posmatraju“. Bošnjaci i Hrvati pristaju. Svi su opredjeljeni da taj dan izglasaju smjenu vlade Karadžićevog SDS-a i Poplašenovih radikala (tvrdilo se da gori ne mogu doći na vlast!) i ustoliče tadašnjeg socijaldemokratu Milorada Dodika.
Bošnjaci, zadovoljni, smješkaju se, i po tradiciji, dogovaraju šta bi se, u dugim pauzama zasjedanja, moglo pojesti i popiti.
Njihova radost je vidljiva zbog dolaska „čovjeka demokratskih opredjeljenja“, budućeg „graditelja narušenog povjerenja među narodima BiH“ itd.
Dok traje skupštinsko zasjedanje, Dodik, sa svoje poslaničke stolice svako malo zavitla rukama gađajući uvredama političke neistomišljenike.
Kaže Božidaru Vučureviću da je „običan kamiondžija“ i da je sramota što takav čovjek sjedi u parlamentu, popu Savi Kneževiću da „takav pop nikome ne treba“, Poplašena, dr. Spajića i njihove radikale naziva „ljudima prahistorije“.
Jedan iz Poplašenove grupe kasnije, na hodniku, posla Dodika u „onu stvar“, a on mu jalijaški odgovara „bježi budalo“.
Sve je trajalo do neko doba noći kada je tadašnji predsjednik NS RS Dragan Kalinić prekinuo sjednicu i poslanici SDS-a i SRS-a napustili salu.
Ostatak je trebao podići ruke za izbor Milorada Dodika. Prebrojavanje ruku, pokazalo je da se negdje „izgubila jedna“, ustvari, ruka Franje Mandajčić iz HDZ-a, za kim se odmah NATO dao u potragu. Sustigli su ga u Brčkom na prelazu prema Gunji i ubrzo vratili nazad u bijeljinski Dom kulture u kome se zasjedanje održavalo.
Čekić najstarijeg poslanika u NS RS, esdepeovca Smaila Ibrahimpašića, negdje oko ponoći, ozvaničio je izbor Milorada Dodika za premjera Vlade RS.
Za koji minut, a nakon prolivenih suza radosnica zločinke Biljane Plavšić, za govornicu je, u statusu novog premjera Vlade RS-a izašao Dodik, isčitao pripremljen ekspoze u kome ni jedna riječ nije ličila na malopređašnjeg „graditelja narušenog povjerenja među narodima“ u BiH.
Ni traga obećanjima datim tog dana i u danima prije održavanja sjednice NS RS.
Bila je to prva Dodikova prevara.
NATO transporteri su čekali pred Domom kulture – jedan je otpratio Dodika i Plavšić do Banje Luke, a drugi, bošnjačke i hrvatske poslanike do linije razgraničenja na Banj Brdu iznad Tuzle.
Svi sretni i zadovoljni!
Iskustvo prve prevare, Bošnjacima i Hrvatima nije bilo prepreka da Milorada Dodika koji je nedugo potom izgubio vlast, 2006. godine ponovo ožive kao poželjnog partnera iz RS-a.
Dogovoreno, učinjeno!
Opet mediji puni izjava o dolasku „umjerene politike“ na čelo RS. Bošnjaci u stanju egzaltiranosti, a njihove sarajevske vođe pune samohvale o vlastitoj mudrosti i dalekovidnosti.
Nije dugo trajalo.
Dodikova tiha politička prevara od prije 24 godine ubrzo je postajala sve jača i ubitačnija, ali i javnija, da bi u zadnjih nekoliko godina pokazala svoje frankenštajsko lice i to u najgorem obliku.
Istina, niko tako dobro nije izučio fenomen bošnjačke naivnosti kao Milorad Dodik i politički centri koji su ga odgajali.
Svjestan da Bošnjaci patološki čeznu za finim riječima iz RS, prevarant iz Laktaša bi im, shodno dugogodišnjem iskustvu, kad god bi mu u entitetskoj vlasti zagustilo, prosuo po neku „nježnost“ ponudio po neku „političku lizalicu“…
Godinama su mu čuvali politička leđa, nerjetko mu tepali „Mićo“, odlazili mu na slave ali i sahrane članova porodica, sjelili sa njim po sarajevskim, dobojskim, banjolučkim birtijama…
Istovremeno dok su prepričavali njegove vašarske „duhovitosti“ on je, uz finansijsku, gradio i svoju političku moć, da bi se na kraju, javno, pokazao bahatim i beskrupuloznim nacionalistom, sa svim obilježjima diktatora, koji zarad ostvarenja ratom nedovršenih velikosrpskih ciljeva, uz podršku Srbije, uništava i cijepa teritorijalno, duhovno i materijalno biće Bosne i Hercegovine.
Osim fizičkog izgleda, modernijih odjela koje oblači i logistike koja ga prati, Milorad Dodik, po namjerama, manirima kojim namjere sprovodi u djela, skoro da se ne razlikuje od onog Dodika kakvog smo upoznali na današnji dan prije 24 godine
To što ga nismo prepoznali na vrijeme, nije kriv Dodik.
Piše: Almasa Hadžić
Politički.ba
