Nakon dostizanja vrhunca moći u 16.stoljeću, osmanska država doživljava tehnološki zastoj, koji se također vezuje za privredni život i vojnu sferu države. Osmanlije koje su se do tada nalazile na čelu inovacija i bijahu primjer jake svjetske sile. Zbog unutrašnjih problema i vanjskih neprijatelja suočavaju se sa sporom dekonstrukcijom svog sistema, zastojem i konačnim opadanjem i gubitkom moći koji je kuliminiralo u 19. stoljeću. Osmanska mornarica koja je bila obnovljena nakon poraza kod Lepanta 1571. godine nije mogla držati korak s tehničkim razvitkom evropske mornarica.
Venecija sa kojom je Porta ratovala više od deset godina, mogla je 1656. godine izboriti znatniju pobjedu na moru kraj Dardanela. Osmanska prijestolnica više nije bila sigurna od mletačke flote. Državni vrh je napokon uvidio da hitno treba pozvati sposobnog i energičnog vezira da spasi Carstvo. Tako je 1656. godine odabran Mehmed-paša Čuprilić. Imenovanje Mehmeda Čuprilića za velikog vezira otvorilo je period od više od 20. godina stabilne vlasti i političkog upravljanja Čuprilića, kao i obnove osmanskog prestiža. U tom periodu tri vezira iz ove porodice su vodila Carstvo a kuliminacija i zastoj ove obnove će se tragično završiti kod Beča sa nesretnim porazom u spetembru 1683.godine.
Imao je više od 70. godina kada je imenovan za velikog vezira. Etnički je bio Albanac. Regrutovan devširomom prolazi kroz različite službe na Dvoru. Prošao je više funkcija u provincijskoj upravi, a zatim i u Istanbulu. Nakon toga postaje namjesnik Trabzona, prolazi različite funkcije u vojsci i administraciji te na kraju je imenovan kao upravnik Tripolija. Na preporuku je imenovan na mjesto velikog vezira 15. septembra 1656.godine. Slabo poznat, bez pravih veza u političkim krugovima i strujama u Carigradu fokusira se na svoj posao, koji obavlja bez propusta vraćajući autoritet vlastima. Najprije je uklonio političu premoć janičara i uticaj harema na politiku Carstva. Kako bi popravio odbrambenu moć države, odredio je da se nakon mnogo desetljeća plate redovno djele u novcu. Uveo je rigorozne mjere štednje koje su najviše zahvatile luksuzni život na dvoru.
Kažnjavao je vjerske ekstremiste, suzbio je jednu pobunu spahija, čije je redove pročistio a 1657. godine je nanio poraz mletačkoj floti. Pobuna spahija, koja je izbila zbog njihove zabrinutosti djelovanjem Mehmed-paše bila je predvođena od strane Abaza Kara Hasan-paše. Pobunu je ugušio, a određeni broj spahija je ubijen. Nastavljajući sa politkom uvođenja reda u Carstvu, Mehmed-paša Čuprilić je krenuo sa sprovođenjem čistki u vojsci i civilnim službama, strogo kažnjavajući one koji su nelegalno bili na svojim funkcijama. Bilo bi zanimljivo vidjeti Mehmed-pašu u današnjim okolnostima i političkim prilikama u našoj Bosni i Hercegovini, i zasta bi on mogao poslužiti kao primjer efikasnog sprovođenja reformi i vraćanja države na pravi put progresa. Njegova odlučnost i strogost ispoljilavala se na rukovođenjem finansija gdje je ograničena prekomjerna potrošnja, prevaranti su proganjani, a uživaoci timara i zijameta su morali da obnove svoje pravo na uživanje prihoda sa zemljišta tako što su morali da isplate određenu taksu.
Zahvaljujući ovakvom izvanrednom radu Mehmed-paše oko 1660. godine budžet Osmanskog Carstva je dostigao ravnotežu. Kao negativne strane vezirata Mehmed-paše može se smatrati nedovoljna aktivnost u Kandijskom ratu, kao i mjere poduzete protiv francuskih trgovaca u Istambulu. Tokom njegovog vezirata je također izbio i najveći požar u Carigradu koji je izazvao smrt 4.000 ljudi i uništio 28.000 kuća u julu 1660.godine. Ipak, treba shvatiti da je osmanska ekonomija bila na ivici kolapsa uslijed pojave inflacije zbog španskog uvoza srebra, i raznih političkih faktora te slabljenja samog autoriteta sultana.
Tako da su nedostatci vezirata Mehmed-paše u velikoj mjeri shvatljivi. Ne treba zaboraviti da je Mehmed-paša Čuprilić omogućio gradnju džamije Jeni Valide, prve velike džamije u Carigradu izgrađene poslije one sultana Ahmeda I. Sam vezir je uvakufio i platio izgradnju brojnih trgovačkih i vjerskih objekata. Iako je bio optuživan za surovst i bezosjećajnost, Mehmeda-pašu su hvalili mnogi pisci njegovog vremena. Zaista za samo nekoliko godina on je uspio da popravi prilike koje su nakon smrti sultana Murata IV gurale Osmansko carstvo u propast. Jedan tako energičan i pravedan čovjek koji ne trpi nanošenje štete općem dobru svoga društva može biti primjer da je moguće okrenuti situaciju iz rezignacije i opadanja ka razvoju i stabilnosti.
Za Intelektualno.com piše: Haris Popaja
