Piše: Admir Lisica
Turska i Sjedinjene Američke Države imaju izuzetno dugu historiju međusobnih diplomatskih odnosa. Uslijed promjena na svjetskoj političkoj pozornici koje su se dešavale zbog učestalih ratova, odnos između dvije države prolazio je kroz različite faze, čemu svjedočimo i danas, 190 godina od uspostavljanja diplomatskih kontakata. Iako je tadašnja Osmanska Država, čiji je pravni nasljednik Republika Turska, imala kontakte s američkim zvaničnicima i ranije, 1831. godina se uzima za diplomatski početak Turske i SAD-a.
Tokom čitavog 19. stoljeća Osmanska Država suočavala se s različitim promjenama koje nisu utjecale na to da se na nju gleda kao na poželjnog partnera i saveznika. Tridesetih godina 19. stoljeća Osmansku Državu vodio je sultan Mahmud II, dok je na čelu Sjedinjenih Američkih Država bio sedmi predsjednik ove zemlje Andrew Jackson. Upravo za vrijeme vladavine ovih lidera započinju aktivniji odnosi među državama.
Prvi diplomatski izaslanik koji je upućen na službu u Osmansku Državu bio je iskusni David Porter, koji je odabran za ovu diplomatsku misiju zbog svog ranijeg iskustva u obavljanju različitih značajnih funkcija. Sjedinjene Američke Države bile su inicijator uspostave odnosa, dok s druge strane, Osmanska Država na čitav proces gleda izuzetno oprezno. Ovoj tezi ide u prilog i činjenica da oni u periodu od 1831. do 1867. godine upućuju u SAD više diplomatskih misija, bez upućivanja stalnog izaslanika u ovu zemlju.
Prema dostupnim izvorima, Osmanlije ovaj potez ne smatraju spornim, već na njega gledaju kao na proces u koji se nije ušlo prebrzo, već polahko, bez prevelikog insistiranja. Među protagonistima ideje o otvaranju stalnog izaslanstva u Washingtonu bio je Edouard Blak Bay, izuzetno zanimljiva ličnost, s ranijim iskustvom u obavljanju različitih diplomatskih zadataka u Francuskoj i Italiji.
Edouard Blak predstavljao je primjer sistematskog rada Osmanske Države, koja je ulagala u svoje potentne i vrijedne kadrove. Iako nije bio musliman, Osmanlije u njega ulažu značajna sredstva i šalju ga na usavršavanje u Francusku, gdje stječe potrebne kompetencije. Upravo je Edouard Blak 1867. godine postavljen za prvog stalnog izaslanika u SAD-u, sa sjedištem u Washingtonu.
On je lobirao među osmanskim zvaničnicima za podizanje odnosa na viši nivo. Njegova supruga bila je porijeklom Amerikanka pa je i to jedan od razloga zbog čega se upravo Edouard interesira za diplomatsku misiju u Washingtonu. Jačanje odnosa dvije zemlje kroz historiju često su ometali pritisci brojnih pripadnika armenske i grčke dijaspore, koji su u više navrata pokušavali na sve načine udaljiti Osmansku Državu, kasnije Republiku Tursku od Sjedinjenih Američkih Država. Iako kontinuirana i ofanzivna, ova kampanja nije uspjela narušiti balans u odnosima.
Imajući u vidu da agresivna kampanja armenske dijaspore traje i danas, možemo zaključiti da je Turska uvijek smatrana od strane SAD-a važnim i respektabilnim saveznikom s kojim ne treba prekidati odnose. Ipak, zahlađenje među državama dogodilo se tokom 1917. godine, kada SAD objavljuju rat Njemačkoj, tadašnjem bliskom savezniku Osmanske Države. Nakon rješavanja unutarnjih problema i stabiliziranja na svjetskoj političkoj sceni, Republika Turska sa svojom novom administracijom i uređenjem 1927. godine obnavlja i nastoji ojačati odnos sa SAD.
Republika Turska u narednim je godinama pokazala izrazito prijateljski odnos prema Sjedinjenim Američkim Državama, a posebno je to bilo vidljivo tokom Korejskog rata, u kojem je u znak podrške SAD-u poslala čak 5.000 svojih vojnika. Turske brigade stigle su 1950. godine i u velikoj mjeri načinile prevagu, o čemu su svjedočili analitičari i istraživači ovog rata. Koliko je podrška Turske bila značajan partner u cjelokupnoj borbi SAD-a, govori i izjava zapovjednika tadašnjih UN snaga generala Douglasa MacArthura u kojoj turske vojnike naziva herojima.
Nekadašnji američki kongresmen John P. Murtha ocijenio je da je demoraliziranoj tadašnjoj američkoj naciji turska intervencija dala nadu. Kada je riječ o žrtvama, 734 turska vojnika poginula su u ovoj borbi, dok ih je više od dvije hiljade ranjeno. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Turska je dobila poziv za pridruživanje NATO paktu, čime je iskazana zahvalnost za doprinos na korejskom ratištu. Temelji budućeg strateškog djelovanja tokom 20. stoljeća postavljeni su nešto ranije, tokom 1943. godine na Konferenciji u Kairu, gdje su se sastali američki predsjednik Franklin Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill i predsjednik Republike Turske Ismet Inonu.
Također, ulaskom Turske u Drugi svjetski rat na strani saveznika početkom 1945. godine Republika Turska postaje kasnije i jedan od ravnopravnih osnivača Ujedinjenih nacija (UN). Šezdesete i sedamdesete godine obilježile su napetosti u odnosima Turske i SAD zbog pitanja Kipra, za koje SAD nije imao dovoljno razumijevanja.
Tadašnji predsjednik SAD Lyndon Johnson u pismu turskom premijeru Inonu prijetećim tonom kritizirao je tursku stranu u kiparskom sukobu, što je zakompliciralo odnose koji su ozbiljno narušeni. Posebno je to bilo vidljivo nakon mirovne misije na Kipru iz 1974. godine, kada su Turci zbog neisporučivanja oružja prekinuli ranije vojne sporazume sa Sjedinjenim Američkim Državama. Toplo-hladni odnosi potrajali su i u narednom periodu, ali Turska nikada nije prestala s izvršavanjem svojih vojnih obaveza u sklopu NATO pakta, što je svrstava među najaktivnije članice ovog vojnog saveza.
Iako ni do ovog trenutka turska strana nije bila previše popustljiva, primjetno je zauzimanje čvršćeg stava u turskoj vanjskoj politici početkom 21. stoljeća, tačnije nakon 2003. godine i dolaska Recepa Tayyipa Erdoğana na mjesto premijera Republike Turske. Poznato je da od tog trenutka do danas Turska u svim segmentima bilježi značajan uspjeh i kontinuiran rast, što je posebno izraženo u posljednjih desetak godina. Turska je u brojnim situacijama pokazala da neće lahko odustati od postulata svoje vanjske politike i zaštite vlastitih interesa. U vrijeme kada je ministar vanjskih poslova Turske bio Ahmet Davutoğlu Turska je pokušala kupiti od SAD-a rakete “Patriot”, ali bezuspješno. Kao odgovor na američko odbijanje, Turska je kupila ruski raketni sistem S-400, što je naljutilo SAD, koje ovu kupovinu smatraju opasnim po sigurnost NATO-a.
Također, turska od SAD-a traži izručenje Fethullaha Gülena, vođe terorističkog pokreta FETÖ, koji je pokušao izvršiti državni udar u Turskoj tokom 2016. godine. Do sada iz SAD-a nije bilo spremnosti za udovoljavanje ovim zahtjevima. Čvrst stav turske vanjske politike, bez obzira na posljedice, jasan je znak promjene, koja ne bi bila moguća bez stabilnosti i rasta koji je Turska zabilježila prethodnih godina. Toga je svjestan i predsjednik SAD-a Joe Biden, koji se prije nekoliko sedmica sastao s predsjednikom Turske Erdoğanom.
Sastanak je, prema ocjeni obojice lidera, prošao u prijateljskom tonu iako je vidljivo razilaženje oko velikog broja pitanja. Ipak, lideri su odlučni u stavu da ne postoje tolike razlike oko kojih se ne može razgovarati, što jasno govori o tome da obje zemlje nastoje poboljšati međusobne odnose koji su u većoj mjeri narušeni nekim od navedenih međusobnih nesporazuma. Prostora za saradnju svakako ima i ona će biti izražena u budućnosti, a među prvim prilikama za međusobnu saradnju nameće se pitanje Afganistana, posebno aerodroma u Kabulu, koji je vrlo interesantan Turskoj, koja je izrazila spremnost da preuzme brigu o njegovom upravljanju.
Izvor: Stav
