Ne bih ni pisao ovaj tekst vjerovatno da nisam prošetao ulicama rodnog grada i ugledao devastirano dječije igralište. Ukucam na Google pretraživač „vandali uništili dječije igralište“ i gle čuda, na destine naslova koji o tome govore. Za mene koji sam u sa četiri godine doživio rat, uređeno igralište bilo je misaona imenica. Kakav izraz bijesa predstavlja uništavanje tobogana, klackalica namijenjenih mališanima?
Steve Maraboli je rekao: „Frustracija nastaje kada konstantno čekate da procvjeta cvijet koji još niste posadili“. I zasta u Bosni i Hercegovini ima mnogo frustriranih, posebno mladih ljudi, koji ne mogu da se pronađu. Brojni od njih egzistenciju vežu za roditelje, ne vide sutra kao dan svjetliji od današnjeg. Rijetki imaju hobi, još rjeđi žele reći javno šta misle. To stvara naslage i naslage frustracije.
Nisam jugonostalgičar, niti ljubitelj totalitarnih režima i ideologija, ali često pomislim da bi trebalo ponovo uvesti vojni rok i radne akcije. Svima nam treba jedna doza samodiscipline, poštovanja autoriteta i nešto kompetencije. Vojska te nauči odanost domovini, potrebu da nešto doprineseš, a ne sudjeluješ u razgradnji. Stanju svijesti omladine nekada govori nam i sljedeći izvještaj kojeg u svom radu Omladinske radne akcije: Kontinuiteti i odmaci iz iskustva akcijaša prezentira profesor antropologije i etnologije u Puli Andrea Matošević:
„Za istu akciju te 1959. godine, javljalo se od pet do osam puta više omladinaca nego što su ih brigade mogle primiti. Tako su u njegovom istraživanju anketirani komandanti svih brigada „govorili kako se za njihove brigade javljalo do pet stotina i čak osam stotina omladinaca, a mogli su ih uzeti samo 120, pa su stoga vršili selekciju birajući dobre đake i slično“
Onda opet čitam „Vandali zaustavili kosi lift na Ciglanama“. Šta nas to čini nesretnim u tolikoj mjeri? To je vapaj omladine kojoj treba pomoć. Razlozi se kreću od odsustva odgoja do manjka duhovnosti. Niti punimo džamije, niti biblioteke. Škola je izgubila važnost. Niko više nije autoritet. Totalna društvena razgradnja koja traje i koju gledamo pred našim očima. Punimo nargila barove i kladionice. Tamo tražimo spas i utočište od realnosti.
Doc. dr. Boran Uglešić, poznati psihijatar govoreći o stanju u hrvatskom društvu kaže:
„U podlozi svake agresivnosti nalazi se frustracija one osobe koja je agresivna. Živimo u društvu koje je socio-ekonomski narušeno, u kojemu generalno žive ljudi koji su nezadovoljni, u društvu u kojemu nemaju adekvatnu nagradu za svoj rad, gdje se više cijeni neodgovornost nego odgovornost. Živimo u sustavu egoizma, sebičnosti, pohlepe, otuđenosti, zločestoće, zavisti, ljubomore…“
Gotovo identično stanje je i u našoj domovini, ali ništa ne činimo da naše stanje otklonimo. Omladini treba pomoć, hitna reakcija. Treba ih potaći na aktivno učešće u društvu. Neophodna je sveobuhvatna kampanja, vođenja zdravog života, ne samo u kontekstu zdravog tijela, već zdravog duha i uma. U takvu kampanju se trebamo uključiti svi, mediji, vjerske zajednice, različite vladine i nevladine organizacije. Potrebna nam je zdrava omladina, koja vidi bolju budućnosti i ima viziju kako je dostići. Potrebna nam je moralna obnova.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
