Putem umjetnosti možemo dobiti potpuni ugođaj, atmosferu nekoga vremena te sami postati dio istoga. Osim odraza vremena, u umjetnosti prije svega možemo pronaći odraz sebe. Porodica Despić, čije je postojanje i djelovanje ostavilo neizbrisiv trag u historiji Sarajeva, u zaostavštinu gradu predala je porodične kuće i dio svoje imovine, a jedna od njih pretvorena je u depadans Muzeja Sarajeva kako bi buduća pokoljenja mogla saznati nešto više o toj porodici, ali i načinu života s kraja 19. stoljeća.
Priča o porodici Despić počinje još prije 250 godina, kada Risto Slijepčević, porijeklom iz Istočne Hercegovine, dolazi u Sarajevo i ženi se Sarajkom Despom, a njihovi sinovi u majčinu čast za porodično prezime uzimaju – Despić. Risto je po zanimanju bio ćurčija, baveći se kožom i tekstilom, ali shodno vremenu, počinje se baviti trgovinom, što je učinilo da ova porodica u svome posjedu ima pet dućana i tri kuće, ali su sačuvane tek dvije kuće, Despića kuća, i današnji Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.
Već ulaskom u Despića kuću zaplovite u neko drugo vrijeme, prepuštajući se atmosferi negdašnjeg načina života, pitomijeg i skladnijeg. Prvi i drugi sprat kuće se u stilskom pogledu dosta razlikuju. Dok je prvi sprat namješten u orijentalnom stilu, sobe drugog sprata uređene su prema srednjeoevropskim standardima za šta je zaslužna Vilhemina, Maksina snaha, koja je inače bila Austrijanka. Ova kuća predstavlja nevjerovatan spoj dviju kultura i religija što je samo dokaz da različitosti mogu i trebaju funkcionirati zajedno. Ona je i biser sarajevske historije koji će kustosi ovog muzeja rado pokazati svim namjernicima.
Jedna od najvrjednijih činjenica koja se veže za ovu sarajevsku kuću, a danas članicu sarajevskog muzeja, jeste činjenica da je Despića kuća preteča savremenog pozorišta u Sarajevu. U jednoj od soba, naime, odigrale su se prve predstave u kojima su glavne uloge tumačili Ristini sinovi, Maksim i Nikola, ali isto tako i sarajevski učitelji. Risto je volio da goste zabavi i razveseli, to je bio način društvenog života u to vrijeme, što je vidio u zapadnoj Evropi i odlučio i sam pokrenuti. Pozorište u to vrijeme u Bosni i Hercegovini nije postojalo. Gosti iz bogatijeg sloja grada koji su dolazili na predstave poslije bi ostajali na dogovorima o poslu.
Kuća je obnovljena prije dva desetljeća u skladu s autentičnim izgledom, a u procentu višem od 90 posto je originalna, podrazumijevajući namještaj i predmete iz osmanskog i austrougarskog perioda koje je porodica kupovala i koristila, te su njena vrata danas otvorena svima onima koji tragaju za daškom posebnosti proteklih vremena.
Za Intelektualno.com piše: Rabija Arifović
