Osmanske vlasti bile su dobro upoznate sa društvenim prilikama i srednjovjekovnoj Bosni. Tendencije širenja njihove vlasti dobile su na snazi konačnim osvajanjem Konstantinopolja 1453. godine. Brojni domaći velikaši su zarad svog interesa postajali osmanski vazali. Odsustvo značajne podrške kršćanskih zemalja i nezadovoljstvo domaćeg stanovništva na koje se žali i sam kralj Stjepan Tomašević bili su značajni faktori koji su toku nestanka Bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva da li dodatan momentum. Pad Bobovca i ubistvo kralja Stjepa Tomaševića 1463. godine temeljni su događaji kojima se etablira vlasti sultana Mehmeda II na značajnom dijelu negdašnjeg Bosanskog kraljevstva. To je bila ključna tačka osvajačkog procesa koji je započeo 1386. godine.
Demografske promjene
Herceg Stjepan optužujući da je Vladislav „prokleti i neposlušni sin“ krivac za dolazak Osmanlija u njegovu zemlju navodi da su oni sve popaliti i u jednom danu odveli 30. 000 duša. Dubrovački izvori još ranije navode o dolasku izbjeglica iz Bosne koji tamo nalaze utočište od najezde osvajača. Najveći broj izbjeglica pojavio se u drugoj deceniji XV stoljeća, te dubrovačke vlasti izražavaju zabrinutost šta učiniti sa tolikim brojem ljudi. Da je došlo do značajnih demografskih promjena dokazuje i Sumarni defter za Bosanski sandžak iz 1468/9. gdje je zabilježeno postojanje 1742 sela, od kojih je 500 napušteno. To je značajan udio ukupnog broja naseljenih mjesta seoskog tipa i govori o značajnoj depopulaciji uslijed nesigurnosti izazvanim osmanskim ratnim pohodom. Opada i brojnost dubrovačkih kolonija, pa i onih najznačajnijih u Visokom i Fojnici. Djelatnost Dubrovčana u ova dva grada zamire poslije 1450. godine, a upravo je, najvjerovatnije, taj proces uslovljen sve snažnijim prisustvom Osmanlija. Istina, Dubrovčani iz ekonomskih interesa već ranije premješta svoje poslove u Fojnicu.
Sa druge strane broj vlaškog stanovništva je u porastu. Popis iz 1468/9. pokazuje da se na području današnje Hercegovine nalazi 4616 kuća, popis iz 1477. godine nas izvještava o naglom skoku tok broja na 7000. Osim vršenja repopulacije u užem smislu, Vlasi su za osmansku vlast bili značajni kao društveni element koji će ućestvovati u očuvanju novoosvojenih teritorija, graničnih tvrđava i putnih komunikacija. Najveći broj Vlaha naseljava se u širu oblast Maglaja, poslije urušavanja oblasti Radivoja Kotromanića 1477. godine. Položaj Vlaha se u ovom periodu jasnije definiše donošenjem tri zakona: Zakon o Vlasima Hercegovačkog sandžaka iz 1477., Zakon o Vlasima oblasti Pavlovića 1485., te Zakon o Vlasima Kraljeve zemlje iz 1489. godine. Dakle, sada položaj određenih grupa Vlaha nisu definisani zakletvom datom pred svjedocima određenom velikašu, kao što su radili katunari Burmaza ili Ugaraka pred vojvodom Sandaljem Hranićem. To je dovelo do trajnog regulisanja njihovog položaja u odnosu na vlast, ali i do vezanja za određena, jasnije definisana područja. Takve okolnosti ih navode i da promjene osnovu svog privređivanja, te se sve više orijentišu na zemljoradnju.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
