Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu.
Ubijeni 18. maja 1993, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu. U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije…
O ovom slučaju, obično ovakvim melanholičnim tonom i u superlativima pišu bh (mahom, bošnjački) portali.
Međutim, koliko melanholično i “romeovski” bi Jevrejima izgledala priča mlade Jevrejke iz Drugog svjetoskog rata, koja iz Aušvica bježi sa “Švabom”, napušta svoje zatočene sugrađane, osuđene na smrt, pokušavajući da sa “Romeom” prebjegne do Berlina?
Mislim da, barem Jevrejima, ona ne bi bila niti “romeovska”, niti djelo vrijedno pažnje. I dakako, da takve, ublehaške motive nećete pronaći u jevrejskim filmovima ili književnim ili nekim drugim djelima, koja govore o stradanju i progonima Jevreja u Drugom svjetskom ratu.
Zbog toga, niti bjeguncima iz rata, a naročito, onima koji su u dosluhu sa agresorom pokušavali da se izvuku iz opkoljenog Sarajeva, napuštajući svoj narod i grad, ne treba pridavati pažnju, jer, sama ta priča je relativizacija zločina i agresije na BiH, tobože, vidite kako su se Srbin i Bošnjakinja voljeli, ali ih ubiše nacionalisti itd. Samo, za svaki slučaj, zbog eventualnih nedoumica, treba naglasiti da su ih na mostu na Grbavici ubili srpski fašista.
Bilo kako bilo, ubijeđen sam da, Jevrejka, koja bježi sa “Švabom” u očima Jevreja nikada ne bi bila “Julija”, ali, za narod koji svako 50 godina biva progonjen i ubijan, ništa čudno.
Istinski bosanski Romeo i Julija
Ako već hoćete ratnu priču o “ljubavi iznad nacionalnih podjela” – imate je u HAJRUDINU i RADENKI MEŠIĆ – legendarnom Kapetanu Hajri i njegovoj supruzi, koja ne želi otići u izbjeglištvo već sa mužem i dvoje maloljetne djece dolazi u Teočak… I ostaje ovdje i nakon pogibije muža.
Eto, to vam je priča o o ljubavi iznad nacionalnih podjela, a ne priča o sarajevskoj nesretnici koja s momkom, zarad varljive veće lične sigurnosti pokušava pobjeći na agresorsku stranu, na stranu onih koji su razarali njen grad, ubijali komšije, istrjebljivali narod kojem je pripadala…
Ali šta ćete, priča o šehidu (ako Bog da) i Heroju oslobodilačkog rata i njegovoj supruzi Srpkinji koja ostaje na teritoriju pod kontrolom legalnih vlasti RBiH se ne uklapa u malograđansko-ublehaške intencije nekih krugova (i obavještajnih ekspozitura) da se, u ime “izgradnje mira i povjerenja” izjednače žrtva i agresor, a agresija na BiH svede na “građanski rat” ili “sukob nacionalista”.
Piše: Resul S. Mehmedović/Dialogos
