Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove
Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci koji su većinom živjeli u gradovima U avgustu 1992. godine... Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove

Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci koji su većinom živjeli u gradovima

U avgustu 1992. godine britanski novinari Ed Vulliamy i Penny Marshall uspjeli su posjetiti koncentracione logore Omarska i Trnopolje. Snimci mršavih izgladnjelih muškaraca koji stoje iza bodljikave žice obišle su čitav svijet. Na novinarsko pitanje o postojanju logora za torturu i ubijanje, Radovan Karadžić je hladnokrvno odgovorio “Penny Marshal, novinar ITN, došla je u Omarsku i izabrala nekoliko veoma mršavih momaka koji nikada neće bolje izgledati… Kada sam imao 30 godina i ja sam izgledao kao oni.” Vješti manipulator, uspješno je uz pomoć svojih mentora iz Beograda mobilizirao srpski narod na još jednu pobunu “protiv dahija”. Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci – muslimani, koji su većinom živjeli u gradovima. Doduše, termin koji su srpski nacionalisti koristili je – Turci – jer smatraju da su muslimani izdajice pravoslavne vjere koji su prešli na islam i zbog toga trebaju biti istrijebljeni. Karadžićev dolazak u Sarajevo na studije proširilo je njegovu već usađenu mržnju prema gradovima i prema “Turcima“. Odrastajući na epskim pjesmama o crnogorskom herojstvu u borbi protiv dahija, Karadžić je sebe vidio kao srpskog spasioca dvadesetog vijeka. Sebe je posmatrao kao Hrista koji treba da spasi srpski narod i da ih konačno ujedini.
Milovan Đilas, komunistički disident u svojoj knjizi “Besedna zemlja” opisivao je kako su mu djed i otac učestvovali u masakrima nad Bošnjacima u Kolašinu, a zatim u Šahovićima. Masakar u Kolašinu, interesantan je jer podsjeća nas na devedesete godine i masakre širom naše zemlje. Bošnjaci muslimani u Kolašinu živjeli su u kasabi dok su Srbi živjeli u okolnim selima sve do napada na Kolašin 28. jula 1858. godine kada je počinjen masakar nad lokalnim turskim stanovništvom. Sličan scenarij Karadžić je bio pripremio za grad u kojem je živio, a naročito za gradove na obalama rijeke Drine.
Sto i pedeset godina poslije, rođeni Crnogorac, sarajevski student i srpski nacionalist, Radovan Karadžić stajao je na Trebeviću i recitirao ruskom pjesniku Eduardu Limonovu pjesmu “Sarajevo” koju je napisao i objavio 1971. godine dok je “ponosno” gledao “Turke“ u opkloljenom gradu. Sarajevo je moralo postati srpsko. Koliko je ovo bilo važno za srpski politički, intelektualni i vjerski establišment pokazuje i činjenica da je Peti strateški cilj srpskog naroda u BiH bio: “Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti”.
Dvadesetak godina nakon što je izabran za lidera bosanskih Srba, Karadžić sjedi u sudnici u Hagu i sluša izricanje presude. Ovo nije završetak priče koju je zamišljao kada je početkom devedesetih odlučio da krene u konačni obračun sa Bošnjacima. Istina, suđenja i nisu neka utjeha za porodice žrtava kao i za ostale Bošnjake uzimajući u obzir kontinuirano negiranje zločina i veličanje zločinaca. Bez obzira na navedeno, sigurni trebamo biti da će se o posljednjem genocidu nad Bošnjacima ipak u desetljećima koji dolaze govoriti. A, Kolašin je davno zaboravljen.

mrzio gradove1

Američki profesor Robert Donia 2012. godine objavio je knjigu “Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996” koja sadrži isječke govora i zanimljive rasprave tokom genocida u Bosni i Hercegovini. U nastavku prenosimo najinteresantnije govore Radovana Karadžića u Skupštini iz kojih se primjećuje netrpeljivost i mržnja prema Bošnjacima.

Dvadeset peta sednica, 19–20. januar 1993. Karadžić:
“Čini se da je prvi predloženi ustavni princip za sva vremena odagnao ono zbog čega je muslimanska strana i povela ovaj rat, a to je unitarna BiH građanskog tipa. Za građanski tip države zalagala se muslimanska strana zato što se pouzdala u svoj visok natalitet i svoju brojnost. Da smo prihvatili muslimanski prijedlog, državotvornost srpskog naroda bila bi izgubljena za sva vremena, a mi bismo postali nacionalna manjina u jednom islamskom društvu. Poznata je sudbina zimija tj. građana drugog i trećeg reda neislamskih naroda u islamskim društvima. Ona nam je poznata i iz našeg iskustva u onim opštinama u kojima muslimani čine nacionalnu većinu.”

Četvrta sednica, 21. decembar 1991. Karadžić:
“Ja vas molim … da eventualno predložite za neka specijalna rješenja, za neke gradove, prije svega za Sarajevo, koje bi možda bilo ekstrateritorijalno, gdje bi Srbi, Hrvati i Muslimani takođe organizovali svoju upravu, svoju administraciju. Čini mi se da sada kada je ovoliko nepovjerenje treba ići na što više razdvajanja pa neka poslije život i ekonomija, ekonomski rezone spajaju… Srpsko Sarajevo ima svoju teritoriju i svoju autonomnu jedinicu u sklopu Srpske Republike Bosne i Hercegovine, ali možemo da se dogovorimo. …
“U Sarajevu ne bi bilo nikakvih granica, osim što bi postojala i u čitavoj BiH i u Sarajevu administrativna pripadnost jednom centru, jednoj upravi, jednoj administraciji.”

Šesnaesta sednica, 12. maj 1992. Karadžić:
“Srpska strana u BiH, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu bezbjednost koji smo formirali, donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda.
“Prvi strateški cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku, prije svega u ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi.
“Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, na samo srpske BiH, nego i srpske BiH sa Srbijom i Srpske Krajine sa srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi.
“Treći strateški cilj je uspostavljanje koridor u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, pa bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne Srpskoj Bosni i Hercegovini, taj pojas koji je uz Drinu u koji, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štetimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim.
“Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi.
“Peti strateški cilj je podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje svakog od ova dva dijela efektivne državne vlasti te konstitutivne države. Dakle, Sarajevo nam je, strateški gledano na petom mjestu, ali su borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški i taktički gledano, od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi. Međutim, borbama za Sarajevo držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Semberije, daleko od Drine, daleko od svih onih krajeva gdje bi se, eventualno, mogli sukobiti sa Muslimanima. Jer, borbe oko Sarajevo odlučuju sudbinu BiH i mi smo to i ranije slutili i o tome smo govorili, ako rata bude, on će početi u Sarajevu i završiti u Sarajevu. Ovaj prvi dio tog predviđanja se ostvario, a vjerujem, da će se i drugi dio ostvariti onog trena kad dobijemo mapu Sarajeva, a tada mislim da će rat prestati u Sarajevu i cijeloj BiH, što se tiče Srba i Muslimana.
“Šesti strateški cilj je izlaz Srpske Republike BiH na more.”

Dvadeseta sednica, 14–15. septembar 1992. Karadžić:
“Drina je, naime, od veoma velike strateške važnosti, zapravo od najveće strateške važnosti, ako se na Drini prekine zelena transverzala, muslimanska Bosna gubi značaj. U tom slučaju će u Evropi definitivno da dignu ruke od Alije. Svojim analizama mi smo došli do zaključka, i mislim da smo upravu, da bi bilo kakav vojni uspjeh Izetbegovića u ovom trenutku doveo do toga da se Konferencija oteže i da se njemu daje vrijeme da popravi svoj položaj. Svako kršenje njegovih ofanzivnih namera sigurno bi dovelo do toga da Evropa od njega odustane i da ga natjera da pregovara sa onim što ima u ruci nego sa onim šta ima u namjeri. U tom smislu mi ćemo se sutra dogovoriti o povratku na Goražde, a mislim da će to Skupština i podržati da obezbijedimo Drinu i sve naše opštine i sve naše kuće na Drini. Na taj način ćemo da se povežemo sa istočnosanskim korpusom.”

Trideset osma sednica, 17. januar 1994. Karadžić:
“Sećate se prije rata sve SAO i sve one mjere bili su posle Alijine greške, mi smo imali 9–10 poteza koji smo napravili, izmozgali smo ih svi zajedno, ali ih nismo odmah lansirali svih devet poteza, nego smo lansirali kako Alija napravi grešku, pa mi lansiramo potez, pa onda Muslimani psuju njemu mater, a ne nama.”

Pedeseta sednica, 15–16. april 1995. Karadžić: 
“U trenutku kada je počeo rat, mi smo imali u opštinama gdje je većina vlast opštinsku, čvrsto je držali, sve kontrolisali. U opštinama gdje smo bili manjina formiranu tajnu vlasti opštinski odbor, opštinsku skupštinu, predsjednika izvršnog odbora. To su bile, sećate se, A ili B varijante. U B varijantama gdje smo bili u manjini 20%, 15% imali smo vlast uspostavljenu i brigadu, jedinicu i tamo, kolika da je, ali odred je bio tamo i komandant, i počeo je rat i JNA je ponegdje pomogla koliko je mogla, pomogla je prije toga …”

Šesnaesta sednica, 12. maj 1992. Karadžić: 
“To mogu da kažem prilično dobro, s obzirom na snage sa kojima smo raspolagali, prilično dobro držimo pozicije koje smo imali. Držimo sve svoje krajeve, sve opštine, sva naselja od Sarajeva i držimo naše neprijatelje, sad moram i mogu da kažem da držimo naše neprijatelje u potpunom okruženju, tako da im ne može da dođe vojna pomoć, ni u ljudstvu, ni u naoružanju.”

Četrdeset druga sednica, 18–19. jul 1994. Karadžić:
“Oni će nama nju osporavati zbog etničkog čiščenja, ovoga i onoga, ali mi ćemo reći – i Srbi su etnički počišćeni.”

Pedeset četvrta sednica, 15–16. oktobar 1995. Karadžić: 
“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom. Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat na prostoru Žepe sa 90.000 naoružanih Muslimana izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja GŠ, ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, i poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to.”

Sedamnaesta sednica, 24–26. jul 1992. Karadžić:
“Šta ćemo mi raditi ako dobijemo državu u kojoj smo manjina? Šta ćemo raditi ako zbog jednog potoka ili jednog brda golog izginemo i opet dobijemo neprijatelja u svojoj državi na taj način. … Evropa ne želi i ne smije da dozvoli islamsku državu ovde, to je naš veliki problem, to je naš najveći problem. Oni žele nas i Hrvate da zadrže u jednoj unitarnoj Bosni da mi kontrolišemo Muslimane, ne možemo u toj unitarnoj državi”.
“Mi dobro znamo, gdje dođe fundamentalizam da se tu više živjeti ne može, nema tolerancije, oni se natalitetom učetvorostručuju, a mi Srbi nismo tome dorasli, ne da samo mi Srbi nismo tome dorasli, čak ni hrišćani u Libanu nisu dorasli tim orijentalnim mentalitetima koje daje islam. Prema tome, mi to ne možemo. Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontrolišu prodor islama u Evropu, jer za 5–6 godina bi u unitarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%. … Ako oni, dakle, neće nikakvu islamsku državu na Balkanu, onda je još manje vjerovatno da hoće čistu islamsku državu, dakle islamski kanton, muslimanski kanton na području Bosne. Ovo je tačno što je gospodin Kuprešanin rekao, mada to niko otvoreno u Evropi neće reći, da je ovaj sukob podjaren da bi nestali Muslimani.”

Četrdeset šesta sednica, 23. novembar 1994. Karadžić:
“Mi smo stvorili nove realnosti. Lokalno rečeno, Zvornik je bio 60:40 u korist Muslimana, ali su došli Srbi i iz Zenice, zaposjeli Kozluk, Muslimani otišli u Evropu ili ne znam gdje. I tad su nam gospoda rekli – s kojim pravom vi tražite Zvornik. Mi smo kazali, sva je Bosna bila srpska. To je istorija, to nas ne zanima. … Ovaj rat je stvorio realnost, sada su ovdje Srbi iz Zenice. Ako vi želite da date Muslimanima Zvornik, onda trebate napraviti novi rat da ove Srbe protjerate nazad u Zenicu. Po tom pravu tražimo Zvornik. Po istom tom pravu tražimo svoju državu.”

(Robert Donia, Iz Skupštine Republike Srpske 1991 – 1996, University Press, Sarajevo, 2012)

Piše: Hikmet Karčić

Preporod

Facebook komentar

Intelektualno