Ludiwig Feuerbach (1804-1872) kaže da se Corpvs Iuvris Civilis po svom značaju za kulturu Evrope može staviti rame uz rame sa Biblijom i Marxovim Kapitalom, te da svako ko piše kritiku na ovo kolosalno djelo piše rukom koja se trese od straha.Neuspjelu zamisao Cezara, a kasnije i Teodozija da u jednom zakoniku obuhvati sve važeće rimsko pravo ostvario je car Justinijan (Iustinianus Primus Maximus/482-565.) Namjera mu je bila da obuhvati sve carske konstitucije i pravničko pravu (ius i leges), prilagodivši sve navedeno savremenim tendencijama.7 Korištenje ovog zakonika u praktične svrhe bila je osnovna ideja iza ovog sveobuhvatnog projekta. Većina naučnika stoji iza stava da se radi o kodifikaciji, mada nije mali broj naučnika koji odbacuju takvu tvrdnju i priklanjaju se teoriji da se radi o kompilaciji, a neki idu još dalje pa tvrde da se radi o klasičnom zakonodavnom djelovanju (donošenju novog propisa).
Kao izvor za kodifikaciju pravničkog prava najviše su se koristili djela pravnika koje nazivanju „Senat mrtvih“, prije svega se tu odnosi na Ulpijana na koga otpada 40% ukupnog teksta, Paula 17%, Papinijana 6%, nešto manje od Pomponija, Scevole, Julijana i Gaja, a na sve ostale autore otpada samo 600 propisa. Taj dio dobio je naziv Digeste ili Pandectae i predstavljao je veliki zbornik pravničkog prava u pedeset knjiga. Sve osim 30., 31., 32. se dijele na titule sa označenim sadržajem. Sam proces kodifikacije se odvijao uz pomoć velikog broja pravnika- kodifikatora koji ne samo da su imali teoretsko znanje, nego su bili dokazani pravnici u praktičnom smislu. Rad se oslanjao na dvije najpoznatije pravne škole toga doba: one u Konstantinopolisu i Beritosu (današnji Bejrut, Libanon). Sve njih je predvodio Tribonijan (Tribonianus/ cc.475.-547.) predstojnik carskog ureda. Smatra se da je sam proces skupljanja djela poznatih autora počeo ranije u sklopu nastavnog programa ove dvije pravne škole, tako da su već imali na raspolaganju djela većine pravnika klasičnog doba, pa je sam proces skupljana propisa od trenutka kada ga je naredio Justinijan trajao relativno kratko (tri godine).
Rad komisije
Sam proces kodifikacije je počeo 13. februara 528. godine kada je Justinijan sastavio desetočlanu komisiju koja se sastojala od visokih državnih službenika,dva generala, jednog profesora prava i dva advokata. Prvenstveni cilj ove komisije jeste kodificiranje „carskih zakona“ tj. odluka i zakona koje su donijeli carevi. Njegova namjera je bila da se iz postojećih kodeksa (Teodozijanov, Hermogenijanov, Gregorijanov) izdvoji samo ono što je ostalo u upotrebi i da se pojednostavi za daljnje korištenje. Sve sto je zastarjelo, ili se ponavlja na više mjesta ili se može uzeti kao kontradiktornosti se trebalo izbaciti ili prilagoditi modernim stremljenjima. Tako da je komisija imala nadležnost da briše, mijenja, dopunjava i da sve posloži tako da su skupine istovrsnih propisa na istom mjestu. Komisija je rijetko djelovala u punom sastavu tako da su pojedinci djelovali u različitim periodima, a iz načina njihovog rada vidi se različit stav o tome kako se posao treba obaviti. U komisiji je najuglednija osoba bila profesor prava Teofil iz Konstantinopolisa.
Pored ove komisije od deset članova postojala je po mnogima i ona bitnija tj. Komisija od šesnaest članova. Sve ove komisije su bile jako slobodne u svom djelovanju, u Justinijan nije činio ništa da ih sputa da njihov rad bude isključivo u domenu nauke. To je posebno bilo naglašeno u ovoj komisiji koja se sastojala isključivo od pravnika. Jedanaestorica su bili advokati, dok su preostala četvorica bili eminentni profesori (antecessores), a od njih četvorice dvojica su bili doktori pravnih nauka (iuris doctores). Ova komisija je radila na najbitnijem dijelu čitave kodifikacije nazvanom Digeste.
Sljedeća komisija je ona od tri člana koja je radila na izradi Justinijanovih institucija (Institutiones). Ta komisija se sastojala od eminentnih pravnika Tribonijana, Teofilijusa, Doroteusa. Ona je radila paralelno sa omom komisijom koja je zadatak da izradi Digeste. Zadnja komisija koja možda za stvaranje samog dokumenta nije najvažnija, ali sa historijskog aspekta sigurno jeste je komisija od četiri člana. Ona je ustvari radila na publikaciji drugog izdanja Justinijanovog kodeksa (Codex Repetitio Praelactionis). Njen značaj se ogleda u tome da je baš ovo drugo izdanje ono koje mi poznajemo danas.
Dijelovi kodifikacije
Ukupni projekt se sastojao iz više dijelova, a osim same kodifikacije prava u nju su ušla i neka tada nova rješenja. Tako da su dijelovi projekta bili sljedeći:
Codex Iustinianus koji se odnosi na kodifikaciju, kompilaciju, a jednim dijelom i modifikaciju konstitucija/constitutiones princepsa i dominusa od vremena Hadrijana. Tako je proces kodifikacije počeo sa carskih konstitucija (leges). Na kodeksu je radila desetočlana komisija, a prva verzija izdata je 7. IV 529. god. Dobar dio prikupljenih propisa je prilagođen potrebama novog vremena. Svi propisu su morali biti poredani hronološki. Ovaj kodex je važio samo do 534. god. I zamijenjen revidiranom verzijom. Uloga mu je bila da zamijeni Codex Teodosianus koji je bio na snazi skoro čitavo stoljeće. On ima više naziva Codex I, Novus Codex Iustinianus ili Codex Vetus.
Codex Repetitae Prealactionis je Justinijanov kodeks u pravom smislu. Prva njegova verzija nazvana „Pedeset odluka“ nije bila uspješna jer nije uspjela da razriješi kontradiktornosti koje su se pojavile između Digesta i Institucija. On u sebi sadrži 4, 653 odluke od kojih su 150 napisane na grčkom. Pri izradi korištena je interpolacije. Važila je od 30. XII 534. god.
Digeste ili Pandectae su ustvari sažeci djela ranijih pravnika koji su u rimskoj tradiciji imali veći ugled. Kako bi se dovela u red mišljenja autoritativnih ranijih pravnika Justinijan je naredio da se oni skrate, pojednostave, objasne i otklone sve kontradiktornosti u njima. Digeste su usvojene 16. XII, a stupile na snagu 30. XII 533.god. Digeste imaju enciklopedijski karakter i na prvi pogled izgledaju kao jedan obiman bilten. Konstitucijom „De auctore“ ovaj posao je pripao komisiji od šesnaest članova. S aspekta strukture podijeljene su na sedam dijelova (pars) i pedeset knjiga (libri). Knjige su podijeljene na titule, titule na fragmente (iz dijela pravnika), a fragment od uvoda (principium) i paragrafa. Za historičare Digeste predstavljaju najznačajniji dio Kodifikacije jer daju brojne podatke o npr. ediktima pretora ili dijela klasičnih pravnika (iurisprudentes). Da bi se razumio obim posla koji je ovdje obavljen treba napomenuti da su članovi komisije raspolagali sa tri miliona redova teksta, koji su sveli na 150 hiljada, ali opet radi usporedbe treba navesti da su Digeste skoro dva puta veće od Biblije.
Institutiones predstavljaju oficijalni udžbenik Rimskog prava, čija je izrada išla paralelno sa pripremama za izdavanja Digesti. Razlika je u tome sto je na izradi Institucija radila tročlana komisija, a na Digestama ona od šesnaest članova. Sam Justinijan praveći neku vrstu uvodnog govora u Institucije kaže sljedeće:
„Slava imperatora nesmije biti obilježena samo oružjem, nego i zakonima, u ratu ili u miru, kako bi se vladalo ispravno ikako bi rimski vladari izlazili kao pobjednici, ne samo u borbi sa neprijateljem, nego i putem zakona odstranjujući nepoštenje prevaranata, te tako postali najvjerniji čuvar zakona i pobjednik nad neprijateljima.“
U Institicijama se ukratko obrađuju propisi nasljednog, stvarnog, obligacionog, porodičnog te statusnog prava, a kada su u pitanju procesne norme građanskog i krivičnog postupka (svi navedeni elementi spadaju u privatno pravo ili lat. ius privatum). Oni dijelovi izvornih propisa koji su se odnosili na procesne norme je zamijenjen novim koji su bili na snazi za vrijeme Justinijana, dok je onaj dio koji se odnosno na krivično pravo isključivo djelo ove komisije.30 Kao udžbenik bile su isključivo namijenjene za prvu godinu studija prava. Za historičare je jako bitan dio koji govori o toku razvoja prava u svim fazama „Rimske Države“. Od Digesti se razlikuju i po tome što se na pojedinim mjestima ne navodi kojeg se autora citira. Kao uzor pri izradi Institucija služile su Gajeve institucije iz kojih je preuzet dobar dio teksta ukomponovan s institucijama drugih klasičnih pravnika rimskog doba.31 Pojavile su se 21. XI. (a primjenjivale su se od 30. XII.) 553. god. n.e.
Novellae Constitutionis je zbornik novih zakona koji su stupili na snagu za vrijeme vladavine Justinijana tj. nakon 534. god.n.e. Napravljene se nakon što je proces kodifikacije završen. Nauka se spori koji period obuhvataju i koliko ih ustvari ima, te tako postoji verzija da obuhvataju period 535-537. god. (134 novele) i verzija 534-565. god. (168. novela). Ova druga teorija bi se mogla lako odbaciti jer zbirka koja sadrži 168 novela u sebi ima i neke koje su donijeli Justinijanovi nasljednici.Većina novela se se odnosile na nove administrativne i propise vezane za Crkvu. Zanimljivo za Novele jeste da su većinom napisane na grčkom, mada ima i onih napisanih na latinskom, a neke su čak navedene na oba jezika. Ovo je jedan od dokaza slabljenja utjecaja latinskog jezika na istočnom Mediteranu, jer su svi raniji zakoni pisani na latinskom. Važnost Novela se ogleda u tome što prikazuju izvršene reforme nasljednog i porodičnog prava. One su sačuvane samo u privatnim zbirkama, a one su Epitomi Iuliani i Epitomi Iuliani je prikupljena za vrijeme vladavine Justinijana i sadrži 122 novele. Napisana je na latinskom jer je bila namijenjena da se koristi na teritoriji Italije. Autenticum je zbirka od 134 novle. Ovaj naziv joj je dao glosator Irnerius i dugo vremena je smatrana za najautentičniju verziju. Ipak, vremenom se utvrdilo da se radi o dosta lošem prijevodu na latinski originalnog grčkog teksta. Treća, ali najvažnija zbirka je Collectio Graeca koja sadrži 168 novela od kojih su nekolicina iz vremena Justinijanovih nasljednika. Na Zapad je došla nakon pada Konstantinopolisa 1453. god. n.e. Nama je danas poznata kroz dva manuskripta iz i 14. st.n.e.
Značaj Justinijanove kodifikacije
Isprva ova kodifikacija nije privukla veliku pažnju uprkos svim silnim najavama o njenom izdavanju. Vjerovatno je to bilo zbog toga što većini pravnika na istoku Mediterana latinski jezik više nije bio razumljiv. To je dovelo da Tofil, jedan od sastavljača Institucija, napravi njihovu grčku verziju nazvanu Parafraza. U Bizantu je cjelokupni Korpus preveden na grčki oko 900.god., te dobiva naziv Basilica. Ipak, nastupanjem novog društvenog uređenja tj. ulaskom u feudalne odnose Korpus gubi na značaju jer je pripadao potpuno jednom drugom mentalnom sklopu, drugačijim svjetonazorima i jednostavno pada u zaborav. U Grčkoj u 14. st. pravi se nova zbirka sa grčkim prevodim koja je imala veliki utjecaj na moderni grčki pravni sistem.
Kada posmatramo pravnu historiju, Kodeks se može staviti kao kamen međaš između antike i srednjeg vijeka. Na Zapadu je postao predmetom istraživanja u 11. st. i odmah je počeo proces njegove reintegracije u pravni sistem feudalne Europe. Tako je dao veliko doprinos stvaranju Kontinentalnog pravnog sistema kojeg danas poznajemo i čiji dio je i naša zemlja. Njegov značaj za historiju kao nauku jeste taj što pokazuje razvoj pravne misli od 1.st.pr.n.e. do 6.st.n.e., ali brzina širenja njegovog proučavanja u srednjem vijeku najbolje pokazuje loše stanje u zakonodavstvu i pravnoj nauci tog doba koje su vapila za nečim što će ih ponovo dići na noge.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
