„Dok su tisuće izbjeglica i dalje stizale u Potočare, holandski vojnici shvatili su da se pred njima razvija humanitarna katastrofa. Poručnik Eelco Koster kasnije je opisao taj prizor: “Bio je to apsolutni haos. Žene su hodale uokolo plačući, tražeći svoju djecu, porodicu ili prijatelje. Djeca su dozivala majke… Žene, muškarci i djeca s ranama od vatrenog oružja i drugim… tražili su doktora… Ljudi su padali u nesvijest. Kod nekoliko trudnih žena spontano su počeli trudovi zbog napetosti. Bolničari su radili prekovremeno s ono malo materijala koji su još mogli upotrijebiti.”
„Konvoj sa sedam vozila sa preko pedeset ranjenih krenuo je iz Potočara u 18:00 12. jula. Pored ranjenika, u konvoju je bilo holandskog vojnog osoblja i deset mladih muslimanki koje su radile za međunarodnu humanitarnu organizaciju “Ljekari bez granica” (Medecins sans Frontieres – MSF)… Izvedena je i devetnaestogodišnja službenica MSF-a. Vratila se u autobus nešto kasnije, veoma potresena, i izjavila da su je silovala tri Srbina.“
„Drugi iskaz svjedoka dat “Human Rights Watchu” dala je muslimanska majka koja se sklonila u jednu od tvornica sa svojim sinom. “Četnici su ušli u zgradu u maskirnim policijskim uniformama s kokardama na kapama, i počeli odvoditi mladiće iz zgrade, odveli su oko trideset mladića, ne znamo kuda, ali ih više nikad nismo vidjeli… Nismo se usuđivali previše gledati da ne bismo privukli pažnju na sebe. Krila sam svog sina. Te noći dok smo bili u zgradi, čula sam vrištanje izvana, užasno vrištanje svuda uokolo, i žene su sve plakale za svojim sinovima. Moj sin i ja proveli smo tu noć zajedno užasnuti. Rekao je da ne treba da čekamo još jedan dan da odemo – da treba da odemo sutra.”
„Bolničar Richard van Duuren pripadao je grupi Holanđana koji su 13. jula odlučili da se odvezu u grad Srebrenicu i vide da li je tamo ostalo starijih ljudi koje bi mogli prevesti u Potočare. “Blizu male rondele ‘u Srebrenici’, vidio sam tri tijela. Jedno je ležalo vrlo daleko, drugo je bilo odmah do rondele, a treće sam vidio sasvim izbliza. Ovo tijelo je već pocrnjelo (bilo je preko 40°C) i pored usta mu se nalazila velika lokva krvi. Bilo je jasno da je čovjek likvidiran, jer je još sjedio na koljenima, mada je pao na stranu. Pucano mu je, ili u potiljak ili u usta. Provezli smo se dalje i ‘naposlijetku našli’ pet do šest starijih ljudi, koje smo stavili u kamion i vratili s nama u Potočare.”
„Nekolicina talaca primijetila je da je srpska vojna policija napuštala Bratunac u pravcu bivše “zaštićene zone” između 07:00 i 08:00 svakog jutra i vraćala se uvečer iscrpljena. Neki od Srba su ćaskali s Holanđanima. Johan Bos, tridesetjednogodišnji narednik, citiran je u listu Independent on Sunday od 23. jula 1995: Hvalisali su se time da su ubijali ljude i silovali žene. Bili su ponosni na to što su radili. Nisam imao osjećaj da su to radili iz gnjeva ili osvete, već više iz zabave. Izgledali su zadovoljni sobom na profesionalan, smiren način. Vjerovao sam u ono što su govorili, jer su izgledali i ponašali se kao da su više nego kadri da rade ono što su tvrdili da rade. Svaki je imao njemačkog ovčara, pištolj, lisice i užasni nož s oštricom dugom dvadesetak centimetara.“
„Prema međunarodnom humanitarnom pravu, smaknuća ratnih zarobljenika i/ili civila po kratkom postupku predstavljaju ratni zločin. Štaviše, pošto su svojim akcijama u i oko Srebrenice prekršili “elementarne postavke čovječnosti”, Srbi su krivi i za zločine protiv
čovječnosti. Proveden je “sistematski proces viktimizacije” muslimanskog stanovništva koji je obuhvatao, kako se kaže u članu 5. Statuta Tribunala u Hagu, ubistva, istrebljenje… deportacije, zatvaranje, mučenje, silovanje, progone na političkoj, rasnoj i religijskoj osnovi i druga nehumana djela.”
Za Intelektualno.com priredio: Irhad Škoro
