Piše: Belmin Herić
Kako bi razumjeli procese koji su se desili u Iranu prije tačno četrdeset godina, potrebno je da se vratimo nešto dalje u prošlost. Nakon puča koji su organizovali MI6 i CIA 19. avgusta 1953. godine, koji je nasilno uklonio legitimno izabranog premijera Mosaddeqa, Šah Reza Pahlavi je nakon privremenog izganstva ponovo postavljen na čelo države. Monarhistički režim je poduzeo odlučne korake kako bi spriječio svaki naredni pokušaj promjene vlasti u državi. Suptilnim promjenama ustava napravljen je sistem u kojem je sam Šah ovlašten za odabir premijera, tako da je do kraja svoje vladavine isključivo on birao premijere. Piramida vlasti je dalje bila organizovana tako da je premijer birao ministre, a oni svoje savjetnike. Tako je Šah osigurao da među vladajućim strukturama ne postoji nikakvo razilaženje niti bilo kakav vid otpora. Tome je dodatno doprinijelo zabranjivanje svih političkih partija koje su učestvovale u Mosaddeqovoj vladi.
Pobune protiv šahovog režima
Učvršćivanje veza sa zapadnim silama dovelo je do toga da Iran postane drugi najveći izvoznik nafte na svijetu. Ogromnim prilivom novca su se samo okoristili krugovi bliski kraljevskoj porodici, dok u životima običnih građana nije bilo nikakvih pomaka. Dodatno osiguranje stabilnosti režima je bilo i osnivanje ozloglašene obavještajne službe SAVAK koja je gušila i sprječavala svaki oblik suprotstavljanja vlasti. Kao konačnu mjeru predostrožnosti Šah pokreće niz reforma koje naziva Bijelom revolucijom. Ovim korakom je Šah nastojao iskoristiti novopribavljena ekonomska sredstva za dodatno jačanje države i vlastite pozicije. Određeni napredak je bio vidljiv: povećao se broj škola i obrazovnih ustanova, a unaprijeđen je i zdravstveni sektor. Međutim, pozitivne pomake koje ostvaruje Bijela revolucija okusili su samo rijetki, a većina prihoda od nafte se i dalje trošila na luksuz te skupocjeno naoružanje. Umjesto na novoformiranu elitu blisku dvoru, Bijelom revolucijom Šah udara na tradicionalni trgovački i ulemanski sloj. To izaziva suprotnu reakciju kod stanovništva – umjesto zbližavanja s vlašću, narod se primiče upravo ulemi. Ono što je prouzročila Bijela revolucija bilo je širenje vidika kod stanovništva – tek je tada bilo jasno koliko je drastična razlika između jako malog broja bogatih i većine koja je siromašna.
U ovom periodu pojavljuju se dvije figure koje će biti glas pobune protiv šahovog režima. Prva je doktor Ali Shariati, francuski izobražen sociolog koji je svojim karizmatičnim predavanjima zadobio simpatije studenata i mnogih obrazovanih građana Irana. On je na svoj način uspio povezati islam i socijalizam te se smatra istinskim ideologom Islamske revolucije. Druga ličnost je bio sam lider Islamske revolucije, ajatolah Ruhollah Homeini. On je nakon završetka vjerskih studija u Qomu počeo raditi kao profesor gdje je stekao veliku popularnost, a pažnju javnosti je privukao oštrim kritikovanjem Šaha što svoj vrhunac dostiže 1964. godine kada zbog pritiska režima biva primoran napustiti Iran.
Serija protesta počinje u januaru 1978. godine. Državne novine su žestoko napale Homeinija, prozivajući ga antipatriotom, reakcionarom, optužujući ga da je u mladosti vodio nemoralan život te da Homeini nije pravi Iranac. Odgovor na to je bio veliki protest studenata u Qomu u kojem je uslijed nasilnog odgovora režima, stradalo na desetine sudionika. Protesti su, potom, održavani svakih četrdeset dana te su se proširili na sve veće iranske gradove. Bili su redovno popraćeni krvavim odgovorom režima, a najozloglašeniji je bio protest na tzv. Crni petak. To je bio okidač za masovni štrajk koji je potpuno paralizirao državni sistem. Svu silu otpora narod je pokazao u decembru 1978. godine kada se na protestima u Teheranu pojavilo više od dva miliona ljudi. Šahov državni i vojni aparat se potpuno urušio i više nije mogao ni na koji način utjecati na promjene.
Referendum i iračka invazija
Uvidjevši da Šah više nema nikakvog utjecaja na stanje u državi, SAD odlučuju da ga „puste niz vodu.“ Pod pritiskom predsjednika Cartera Šah napušta Iran, a za premijera postavlja deklarativnog opozicionara Bakhtaira. Javnost nije bila zadovoljena sitnim pomacima i tražila je da se Homeini vrati u Iran. Bakhtiar nije se mogao suprostaviti pritisku javnosti, te se 1. februara 1979. godine Homeini konačno vratio u domovinu. Ubrzo je formirana paralelna vlada, a za premijera je izabran Mehdi Bazargan. Nakon što je postalo evidentno da i de facto državu kontrolišu revolucionari, Bakhtiar je podnio ostavku. Ubrzano se radilo na formiranju novih institucija države. Na referendumu u martu 1979. godine, apsolutna većina je podržala Islamsku republiku. Sljedeći korak je bio formiranje ustava, za konačni oblik izabrana je kombinacija Homeinijevog velayat-e faqiha i koncepta treće francuske republike.
Veliko iskušenje za novu republiku je bila iračka invazija na Iran u kojoj je Saddam Hussein htio iskoristiti vakuum u vojnim strukturama i okupirati naftom bogatu pokrajinu Khuzestan. Ipak, 1983. godine iračke trupe su potisnute iz Irana premda se rat nastavio sve do 1988. godine i potpisivanja konačnog primirja. U toku rata formirane su mnoge institucije koje su osnažile državu, a nije zanemariv ni faktor kohezije naroda koji je pokazao neupitnu odanost državi. Osamdesete godine su obilježili i mnogobrojni teroristički napadi na institucije Islamske republike a u napadima je prednjačila nekada opoziciona organizacija Mojahedin-e Khalq, koja je čak učestvovala i u iračkoj invaziji na Iran, svrstavajući se na stranu agresora.
Revolucija je donijela velike promjene po iransko društvo. Nacionalizovane su sve napuštene fabrike, a sva zaplijenjena imovina je ravnopravno raspoređivana. Uvedene su i pogodnosti za najsiromašniji sloj stanovništva tako da su svi imali pravo na bonove koji su im omogućavali osnovne životne namirnice. Reformisan je sudski i obrazovni aparat. Život na selu je, također, doživio velike promjene: veliki broj bezemljaša je dobio zemlju, a na selo su stigle sve pogodnosti savremenog života, tako da su preko noći seljaci postali farmeri. Na polju vanjske politike situacija se postepeno normalizovala, tako da su uspostavljeni diplomatski odnosi sa većinom zapadnih država. Islamska republika Iran i danas, četrdeset godina nakon revolucije, uprkos stalnim opstrukcijama i sankcijama i dalje napreduje u svim segmentima, od ekonomskog, naučnog, diplomatskog pa sve do demografskog. U modernom svijetu gdje su tradicionalno i moderno stalno u sukobu, Islamska republika, kao proizvod jedne uspješne revolucije, predstavlja izuzetak i pokazatelj da je ta dva naizgled dijametralno različita pojma ipak moguće spojiti.
intelekutalno.com
