Skoro svi gradovi u BiH su formirani u kotlinama pojedinih rijeka i neposredno uz stare drumove, kojima se u srednjem vijeku i kasnije, u osmansko doba, odvijao živahan kiridžijski saobraćaj. To nam govori da su saobraćajne veze, voda i plodnost tla bili odlučujući faktori kod lokaliziranja pojedinih gradova i većih naseobina. Velik utjecaj u tome imale su osobito saobraćajne potrebe. U prijašnja vremena sav se teret prenosio na dužim relacijama na konjima, mazgama i devama, i našim drumovima kretale su se iz dana u dan trgovačke karavane,a takve karavane trebale su na izvjesnom odstojanju, osobito u gorovitim i hajdučljivim predjelima siguran konak, pa su se upravo radi njih podizali na takvim mjestima kiridžijski hanovi i ogromni karavan-saraji, a uz ta prenoćišta nastanjuju se odmah i obrtnici, u prvom redu oni, čije je usluge trebala karavana i njezini pratioci. Na taj način udario se temelj mnogim varošima ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na cijelom Balkanskom poluotoku, a osobito na vrlo frekventnom tzv. Carigradskom drumu (»Stambolska džada«), koji je povezivao unutrašnjost Balkanskog poluotoka sa Carigradom i Malom Azijom. Upravo su iz tih saobraćajnih potreba nastale mnoge naše varoši. Imamo izravne dokaze u spomenutim zakladnim poveljama osnivača Mrkonjić Grada i Nove Kasabe, gdje se izričito navode te potrebe. Svi gradovi osmanskog doba razvijali su se još od svoga početka u dvije zone: jednu čini čaršija- središte zanatstva, trgovine i prometa, a drugu mahale – stambene površine grada. Čaršija je uvijek u središtu grada, gdje se sastaju putevi sa svih strana, a mahala uvijek na posebnu prostoru i izvan jačih prometnih arterija. Čaršija, u ravnini i kotlini, na udaru tranzitnog druma, a mahala na uzvišenju, po okolnim padinama i brežuljcima. To separiranje karakterna je crta ne samo gradova Bosne i Hercegovine, nego i svih ostalih na muslimanskom Orijentu.
Prva zabilježena gradnja na ovome prostoru bio je upravni dvor ili saraj kao stalan objekat i osnovni punkt stalnog turskog logora. Kao značajna gradnja taj saraj bio je i objekat, po kojem je cio kraj dobio novo ime vilajet Sar’aj-ovasi, kaje se prvi put javlja 1455. godine i koje se uskoro prenijelo i na naselje.
Akcija urbanizacije doline Miljacke na sistematskoj osnovi završena je 1462., na godinu prije pada Bosanskog Kraljevstva, i taj datum s pravom se može uzeti kao godina osnivanja Sarajeva. Tu akciju čini izgradnja i puštanje u rad zadužbina tadašnjeg skopskog krajišnika, akasnijeg bosanskog namjesnika Gazi Isa-bega Ishakovića: karavan-saraja, hamama, mosta, gostionica, niza dućana i prvog gradskog vodovoda. Svete gradnje čine historijsko jezgro čitavog ondašnjeg i današnjeg grada. Upravo na tom užem prostoru,na kojem dominira čaršija, nižu su i prve ulice budućeg grada: Bazardžani, Kazazi, Sarači.
- Čaršija
Dva su značajna mjesta za formiranje Isa-begove vakufname: gostionica (za koju se zna da je bila na prostoru Bentbaše) i suk koja označava otvoreni pijačni trg, građevinski još neformiran. Otvoreni trg se nalazio na prostoru današnje Baščaršije (glavna centralna čaršija) gdje se i prostorno održao pijačni trg, samo je kasnije postao arhitektonski formiran prostor. U manjim mjestima čaršija se proteže duž jedne, i to glavne ulice, a u većim mjestima kakvo je Sarajevo, sastojala se iz čitave mreže uskih uličica, vezanih uvijek uz glavni, tranzitni drum.
Pored džamije, Gazi Husrev-beg je sagradio imaret u kojem su se besplatno hranili učenici medrese, siromašni putnici i gradska sirotinja, zatim musafirhanu (besplatnu gostionicu) u kojoj je putnike dočekivao na vratima poseban službenik s čašom pića, potom čitavu čaršiju dućana, utemeljio je bezistan, Tašlihan i hamam. Kompletiranu građevinsku cjelinu činili su dućani, samostalne kamene magaze, bezistani (robne kuće-ukupno tri), zatim hanovi i karavan-saraji, te brojne građevine koje su se prostorno širile oko Baščaršije i Kolobare –hana. Cijeli prostor je bio povezan saobraćajnicama od kojih je najvećim dijelom svaka bila čaršija za sebe. Zanatska proizvodnja odvijala se organizovano kroz esnafskle (cehovske) organizacije proizvođača, koji su u čaršiji bili najčešće grupisani po ulicama: kazandžije, kujundžije, sarači, abadžije, čizmedžije, ćurčije, sahačije.
Ukoliko analiziramo čaršiju sa sociološkog aspekta, uočavamo da je to svijet sitnih privrednika koji su živjeli zasebnim društvenim životom. Formirali su i poseban termin „čaršije“ kao sociološko- politički pojam koji označava mišljenje ljudi iz cjeline i koji je imao uticaj na sve vidove života.
Da čaršija nije samo trgovački i zanatski centar svjedoči činjenica da su na ovom području lociranedžamija, pravoslavna crkva i jevrejski hram. U samim džamijama na čaršiji držala su se predavanja iz discipline koja su dominirala u to vrijeme (ferhadija, Begova, Careva džamija i Tabački mesdžid) i javni skupovi svjetovnog karaktera objavljivale su sultanove i vezirove naredbeSarajlijama, tako da su same bogomolje dobijale novi vid.
Čaršija kao kulturno- prosvjetni i duhovni centar posebno napreduje Gazi Husrev-begovim utemeljenjem mekteba, medrese, biblioteke, muvekithane, itd. Ista je situacija u pogledu društvenih i prosvjetno- kulturnih institucija drugih konfesija. Katolici i pravoslavci su u 16.vijeku sagradili po jednu crkvu po obodima čaršije, prvi u Latinluku, a drugu u Varoši. Neposredno uz pravoslavnu crkvu, sagrađena je i škola. Jevrejski duhovni i prosvjetno- kulturni centar bio je u njihovom hramu, neposredno uz čaršiju. Snaga već navedenih činjenica o tim brojnim objektima u oblasti prosvjete i kulture nalaže da se čaršija tretira ne samo kao privredno područje, nego kao centar duhovne kulture koji je opsluživao, osim čaršije i cijeli grad, kao i vangradsko područje. Ta pojava upućuje i na posebnu kulturnu vrijednost ovog ambijenta.
- Mahala
Stambena područja najčešće okružuju čaršiju. Jedna mahala (stambeni mikrorejon) po pravilu četrdeset do pedeset kuća, za centar ima džamijski kompleks. Način na koji su plasirane mahale i kuće po okolini daje dojam da je sve u nekom neredu i da su proizašle iz trenutačnih potreba, ali kad se sagleda srž problema, može se uočiti da je to plod težnji da se što manjim sredstvima što bolje ugodi čovjeku za koga se sve to i gradi. Pri gradnji kuće, primarno se biralo mjesto odakle će se imati što ljepši pogled na prirodu i okolinu.
Objekti se stoga plasiraju na uzvišenju, kuća izmiče kući u vertikalnom smislu, kako bi jedna drugoj ostavila slobodan vidik na dolinu. To je bio stalan građevni zakon, nepisano pravilo kojeg su se svi pridržavali. Kult susjedstva bio je neobično velik, a upravo iz tih želja i takvih komšijskih odnosa nastale su terasaste površine naših gradova. Tako se razvilo staro Sarajevo, Foča, Travnik, Maglaj i mnoga druga mjesta.
Gdje pak konfiguracija tla nije dopuštala slobodne vidike, tu se čovjek snalazio na drugi način: kuću se izmicala u horizontalnom smislu, a na katu napravio ćošak ili erker i time osigurao slobodan vidik duž čitave ulice i na jednu i na drugu stranu. Gdje god su dopuštale mogućnosti, čovjek je rado podizao kuću i pored vode.
Ukoliko se objekat nije mogao pozicionirati uz rijeku, voda se provodila makar kroz kućnu avliju. To se radilo iz dva razloga: jedan su sanitarne potrebe, do kojih se mnogo držalo, a drugi je želja za nesmetanim uživanjem u svježini i šumovima te vode. Gradovi Bosne i Hercegovine bogati su tekućom i izvorskom vodom i puni primjera takve izgradnje, ali stari Travnik kao da je sve nadmašio. U njemu voda protiče gotovo kroz svaku avliju, i svuda se čuje njezin žubor. Tamošnji potok Bašbunar, koji je bio još jači do god. 1893. dok jedan njegov dio nije uzet u gradski vodovod.
Priredila: Amina Turković Marukić
