Tokom Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije organiziran je narodnooslobodilački pokret, na čelu sa Komunističkom partijom, koji je usmjeren u borbu protiv fašističkog okupatora. Ovu borbu prihvatili su svi narodi Jugoslavije, uključujući, u velikoj mjeri i Bošnjake. U periodu prve Jugoslavije srpski i hrvatski političari su se borili za prevlast, a u tom nadmetanju jako važan je bio prostor Bosne i Hercegovine. Obje strane su željele okrenuti Bošnjake ka srpstvu ili hrvatstvu, jer bi to značilo veći broj glasova na izborima i prevlast u Kraljevini. Jako se atakovalo na Bošnjačku narodnost. Međutim, nakon pobjede u ratu, a s obzirom i na ulogu Bošnjaka u pobjedi nad fašizmom, logičan slijed bi bio da se nacionalni identitet prizna, te da Bošnjaci budu ravnopravan narod sa ostalim narodima u Jugoslaviji. Ipak, po uspostavljanju novog političkog sistema to se nije desilo, a identitet u formi „Muslimanstva“ se priznao tek 1968. godine na nivou CK SK BiH, a 1971. Musliman sa velikim M ulazi u Ustav SFRJ. Visoko pozicionirani komunisti su jasno izražavali svoj negativan odnos prema posebnosti Bošnjačke nacije. Tako je Edvard Kardelj, jedan od najbližih saradnika Josipa Broza Tita, još 1938. govorio kako ne može biti govora o muslimanima kao narodu. Na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) održane u Zagrebu 1940. godine zaključak je glasio da „muslimani nisu formirana nacija“. Ovim su jugoslovenski komunisti pokazali nedostatak političke spremnosti da se pravno definira status bošnjačkog naroda i odgovori zahtjevima vremena i stvarnim interesima Bošnjaka, koji su se u historiji, a posebno u Kraljevini Jugoslaviji, nalazili u političkoj, pravnoj, ekonomskoj izolaciji.
Po uspostavljanju novog sistema, pojedini političari iz Bosne i Hercegovine su krenuli u borbu za ravnopravnost bošnjačke narodnosti. Husein Ćišić je na zasjedanju ustavotvotvorne skupštine FNRJ, održane od 29. novembra 1945. do 1. februara 1946. godine, poveo borbu za institucionalna prava Bošnjaka u Jugoslaviji. Tada je na adresu Skupštine stigao veliki broj zahtjeva za priznavanje bošnjačke nacionalne posebnosti. Tu priliku Ćišić je iskoristio da, kao narodni zastupnik, podnese zahtjev u kojem se tražilo da se Bošnjacima i ostalim narodima u federalnoj zajednici omogući ustavno priznanje imena Bošnjak. Ćišić je u dokumentu, upućenog 5. decembra 1945. godine Ministarstvu za konstituantu između ostalog naveo kako je zaključcima AVNOJ-a svaka federativna jedinica stekla pravo na svoje nacionalno ime, a da je to pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici. „Omaškom AVNOJ-a, učinjena je grdna nepravda našoj užoj domovini Bosni, – Bosni, koja i po historiji svojoj i ulozi odigranoj u ovom narodnooslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime“. Također, on je istakao da Bosna i Hercegovina zasnovana na ravnopravnosti Srba i Hrvata nema garancije za svoj opstanak, te da se to već u više navrata osjetilo, kao što je podjela zemlje na banovine i podjela Cvetković-Maček.
Poznato je i da na grbu države nije bilo baklje koja je simbolizirala Bošnjake. U istom dokumentu je i na tu diskriminaciju skrenuta pažnja. Ovo pitanje došlo je na red na trećoj redovnoj sjednici Savezne Skupštine 17. januara 1946. godine. Prvi, po ovom pitanju, se izjasnio Milovan Đilas, koji je u tom trenutku obnašao funkciju ministra za Crnu Goru i zamjenika ministra za Konstituantu. Đilas je u svom izlaganju banalizirao i derogradirao problem sa manjkom buktinja na grbu. U svom izlaganju između ostalog rekao je da je „Karakterističan prijedlog jednog muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani posebna nacionalnost… ali da su nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti… Ako bi se jedan takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste federacije, on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na gledište da svaka narodnost dobije svoju buktinju onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja.
Husein Ćišić zagovornik nacionalnog imena Bošnjak je reagirao novim aktom u kojem je između ostalog naveo da „Našem se čovjeku ne daju pisati ni Bosancem ni Jugoslavenom, a kad se po ne volji kaže da je Musliman, onda to pasira, valjda zato što je to kolektivni naziv za 300.000.000 ljudi razbacanih na pet kontinenata“. Ni druga Ćišićeva intervencija nije prihvaćena. Poslanički klub iz Bosne i Hercegovine nije bio na njegovoj strani. Đuro Pucar, vjerovatno pod Đilasovim pritiskom, je ubjeđivao Ćišića da je njegov istup kontraproduktivan. Prema svjedočanstvu Skendera Kulenovića, Ćišić nije odustajao od svoje ideje. Kada je na red došlo glasanje u pogledu ustavnih odredbi, jedini je glasao protiv.
Ni ovaj put, kao ni mnogo puta u ranijoj historiji Bošnjaka, nije došlo do političkog jedinstva. U zagovaranju bošnjačkog nacionalnog pitanja poslije Drugog svjetskog rata Ćišić je ostao sam, dok su Avdo Humo, Hasan Brkić, Skender Kulenović i ostali zastupnici iz Bosne i Hercegovine poštivali „partijsku disciplinu“. Dugo vremena ovo pitanje komunisti su ignorisali. Očekivalo se da će Bošnjaci vremenom prihvatiti hrvatski ili srpski nacionalni identitet. Međutim, kako do toga nije došlo, konačno se krajem 60-tih godina prošlog stoljeća postavilo pitanje nacionalne posebnosti Bošnjaka, jer je postalo jasno da muslimani ne idu ka integraciji sa drugim nacionalnim identitetima. Milovan Đilas je ovakav stav objašnjavao da su oni (komunistička politička elita) kao ateisti, bili uvjereni da vjerska ujedno ne može biti i nacionalna skupina. Smatrali su, kako Đilas kaže, da religija ne može biti temelj nacije. Međutim, jasno je koliko su komunisti pogriješili po ovom pitanju s obzirom da su druge nacije imale religiju koja je određivala njihovo nacionalno opredjeljenje.
Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić
