Bošnjacka dijaspora je mnogobrojna i posjeduje puno potencijala. Samo u Švedskoj živi 100.000 Bošnjaka, koji su se vrlo dobro integrirali u švedsko društvo. U evropskim kao i u zemljama širom svijeta žive i rade mnogobrojne Bošnjakinje i Bošnjaci koji se bave politikom. Pa zašto onda ne sarađujemo međusobno?
Kako to da pored toliko bošnjačkih političara u svijetu, ima država, koje nisu priznale genocid nad Bošnjacima? Kako to da Nobelovu nagradu Peteru Handkeu jako malo bošnjačkih političara u dijaspori osuđuje? Kako to da se pored toliko bošnjačkih političara naša ljudska prava ruše na Balkanu, tako i na Zapadu?
Na Zapadu rastu ultra desničarske partije, koje ruše ljudska prava manjiskih naroda, a Bošnjaci su veliki dio te grupe. Ukidaju se sredstva za nastavu na maternjem jeziku, udruženja, zajednice, što dovodi do kršenja osnovnih ljudskih prava na identiet i religiju. Posljednih nekoliko vijekova dogodili su se mnogobrojni genocidi nad Bošnjacima kako u BiH tako i u Sandžaku, Srbiji, Kosovu i Crnoj Gori. I dan danas možemo da vidimo kako su na pojedinim mjestima na Balkanu Bošnjaci ugroženi.
Svi ljudi na svijetu moraju da imaju ista prava, bez obzira na naciju, religiju i boju kože. Nažalost svedoci smo da se ta ista prava svakodnevno sve više negiraju i ruše. Ne smijemo dozvoliti sebi da postanemo narod drugoga reda. Vrijeme je da počnemo da sarađujemo zbog bošnjačkog naroda bio on u Bosni, Sandžaku ili bilo gdje drugo. To je naša dužnost prema budućim generacijama.
Kao predsjednicu Lijeve Partije južnog regiona Švedske, i kao delegatkinju u Komunalnom kao i u Regionalnom parlamentu u Švedskoj, često dobijem pitanje koju stranku ili kojeg političara podržavam u Sandžaku, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. A zašto niko ne pita bošnjačke političare na Balkanu, da li oni podrzavaju djelovanje bošnjačkih političara u dijaspori?
Bošnjački političari širom svijeta, trebali bi preuzeti mnogo više odgovornosti i angažovanja, u cilju očuvanja prava Bošnjaka. Razmijenom mišljenja, iskustva i različitih projekata, moglo bi se uraditi mnogo. Trebamo se ujediniti i podržati jedni druge. Loša saradnja dijaspore i domovinskih zemalja, rezultirala je pasivnošcu političara u dijaspori. Posebna odgovornost leži na političarima kako u domovini tako i u dijaspori. Krajne je vrijeme da se ujedinimo, organizujemo i očuvamo naš identitet.
Piše: Umihana Rašović Kasumović
Intelektualno.com
