Da je za velike projekte dovoljno malo, pokazuju mnogi pozitivni primjeri u Bosni i Hercegovini. A možda najveću pažnju privlače oni koji su humanitarnog karaktera. Takva je i priča Aldina Kajmakovića iz Zenice, koji s prijateljima danas ima na šta biti ponosan.
Sve je počelo 2010. godine, kada se našao na jednom vjerskom predavanju na kojem je poseban akcent bio na značaju pomoći onima kojima je ona zaista potrebna. Bez ikakvih velikih očekivanja, s prijateljima Anelom Okićem, Saninom Pipićem i Dinom Kulušićem započeo je organiziranje humanitarnih akcija u kojima su malim sredstvima pomagali jednu socijalno ugroženu porodicu. Međutim, to im nije bilo dovoljno pa su došli na ideju da plaćaju račune za vodu i struju u džamijama.
“Nakon plaćanja računa za vodu u mom džematu, odnosno u Ensar džamiji u Zenici, došao sam na ideju da proširimo projekt, tako da sam ponudio i nekim svojim prijateljima da se uključe. Svakodnevno smo povećavali broj džamija, pa u ovom momentu plaćamo račune za vodu ili struju u više od stotinu džamija širom Bosne i Hercegovine. U pitanju su relativno mali iznosi, dvadeset do trideset konvertibilnih maraka na mjesečnom nivou, a ko god da abdesti, ili se napije vode, ili je koristi u bilo koje druge svrhe, vi, ako Bog da, imate nagradu”, kazuje Kajmaković.
Plaćanje računa u džamijama jedan je od desetak humanitarnih projekata koje Kajmaković vodi s prijateljima. Među njima je i slanje vjernika na umru. “Taj projekt pokrenuli smo prije nešto više od dvije godine. U početku, želja nam je bila da jednoj osobi koja nema finansijskih mogućnosti, a ima veliku želju, omogućimo da posjeti časna mjesta. Međutim, kako to obično biva, mi imamo jedan plan, a Gospodar drugi. Tako smo, hvala Uzvišenom, za malo više od dvije godine na to nezaboravno životno putovanje do sada poslali stotinu i deset osoba”, kaže Kajmaković.
Priča koja ove humanitarce izdvaja od drugih zasigurno jeste izgradnja bunara u Africi. Nakon niza uspješno realiziranih projekata u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, koji traju već godinama, došli su na ideju da učine nešto i za narod Afrike. Razmišljajući o tome koja bi vrsta pomoći bila najbolja, shvatili su da je nedostatak vode tamošnji gorući problem, te su, tragajući za rješenjem, odlučili pobrinuti se za osiguravanje pitke vode.
“Sretna okolnost u projektu izgradnje bunara bila je činjenica da je prijatelj Haris Hečimović već imao razvijenu mrežu prijatelja iz cijele Afrike koje je upoznao u toku studija u Meki. Podijelili smo s njima ideju koju su oni s oduševljenjem prihvatili, te je tako počela realizacija ovog projekta”, kaže Kajmaković, dodajući da su prvi bunari izgrađeni u Obali Slonovače. Zbog velikog interesa za izgradnjom bunara, te istovremeno i zbog velike potrebe za pitkom vodom u drugim zemljama Afrike, nakon Obale Slonovača, nastavljena je izgradnja u Gani, Gambiji, Togu, Burkini Faso, Maliju i Nigeriji. Od jedne male ideje danas su došli do izgrađenih 1.777 bunara.
“Mi smo, nasreću ili nažalost, imali priliku da prošlo ljeto posjetimo jednu afričku državu, tačnije Gambiju. Kad kažem nažalost, mislim na stanje koje smo dolje zatekli. Vjerujte da ljudi pješače po nekoliko kilometara u jednom smjeru da dođu do bilo kakve vode. I onda im se izgradi bunar koji koristi cijelo selo. S jednim bunarom riješili ste problem pitke vode za desetke, a možda i za stotine porodica. Što se tiče životnih uvjeta, ondje se živi na egzistencijalnom minimumu. Koliko god se trudite, ne možete shvatiti da neko cijeli život jede samo rižu – doručak, ručak, večera, pa sutra opet isto. Djetetu dadneš lizalo ili čokoladu, a ono zagrize zapakovano jer nikada do tada tako nešto nije jelo”, ističe Kajmaković.
Cijena izgradnje jednog bunara iznosi hiljadu eura. Postoje dvije opcije za uplatu, jedna je prikupljanje sredstava za “zajedničke” bunare. Tu se može učestvovati s bilo kojim iznosom, od jedne marke pa nadalje. Ipak, Kajmaković ističe da ljudi najčešće uplaćuju iznose za čitave bunare. “Želim samo ukratko pojasniti da su u pitanju bunari izuzetno kvalitetne izrade, što nam je potvrdilo i nekoliko ljudi kojima je to uža struka. Kopaju se na petnaest do trideset metara dubine u zavisnosti od zemlje u kojoj se radi i u zavisnosti od samog tla. Nakon što se stigne do pitke vode, bunar se iznutra izbetonira i onda se može koristiti bez ikakvih problema. Tokom posjete Gambiji rečeno nam je da postoje bunari koji su na isti način pravljeni prije trideset godina i da se još sasvim normalno koriste”, pojašnjava Kajmaković.
Donatori se javljaju iz cijelog svijeta, pa je tako samo iz Sandžaka uplaćen novac za oko četiri stotine bunara. Tu su i uplate iz Amerike, Australije, Azije, cijele Evrope i, naravno, veliki broj ih je iz Bosne i Hercegovine. U početku, kako kaže Kajmaković, želja je bila da se izgradi jedan vakuf (bunar) u Africi, a brojka od 1.777 bunara premašila je sva njihova očekivanja i snove.
Tu su i dva bunara koji nose naziv “Emin Erdić i Faruk Lemeš”, te “Faruk Lemeš i Emin Erdić”, a koji su posvećeni djeci koja su nedavno preselila nakon bitke s opakom bolesti. Iako su i sami imali želju da izgrade bunar za rahmetli Emina i Faruka, ipak su ih njihovi roditelji pretekli u tome te uplatili potreban iznos. Pojašnjava i to kako je većina Afrikanaca zahvaljujući ovim i sličnim projektima prvi put čula za Bosnu i Hercegovinu.
Nakon što su izgradili nekoliko stotina bunara, javila se ideja da bi možda mogli napraviti i jednu džamiju u Africi. Cijene su bile prihvatljive. Potrebno je deset hiljada eura za džamiju u Togu koja bi bila napravljena za između osamdeset i stotinu klanjača. Nešto veće džamije u Gambiji i Nigeriji koštale su šesnaest hiljada eura i bile su za približno 150 klanjača. Pokrenuli su projekt i za dvije godine sagradili trideset džamija. Kajmaković ističe da je najveći broj tih džamija od pojedinačnih uplata.
Svaki projekt koji je do sada pokrenut započet je spontano, kaže Kajmaković. U budućnosti, ako se jave ideje za neke nove projekte, rado će ih pokušati realizirati iako sve zavisi i od njihovog slobodnog vremena. Ovo rade volonterski, bez naknade, u svoje slobodno vrijeme, jer su zaposleni i imaju porodice. Ipak, ovaj Zeničanin moli Gospodara da im podari snage i kreativnosti da urade još mnogo dobrih stvari.
Kajmaković je našoj javnosti poznat i po jednom humanom djelu koji se desio prošle godine, kada je anonimna osoba u Maglaju platila dugove penzionera u apoteci. Vijest se proširila tako što je druga osoba, koja je bila u tom trenu u apoteci, opisala na društvenim mrežama situaciju kojoj je svjedočila. Iako se nije znalo o kome je riječ, mediji su ubrzo saznali da je to bio upravo Kajmaković.
“U principu, ni danas nisam pretjerano sretan jer se saznalo ko je uplatio dugove. Status koji sam stavio na društveni mrežama trebao je biti motivirajući, ali neki su ga, nažalost, pokušali zloupotrijebiti i tako se saznalo ko je uplatio dugove. Želio sam uplatiti račun za vodu u jednoj džamiji, ali sam se zadesio ispred apoteke i čuo cijeli razgovor, nakon čega sam sredstva preusmjerio na to”, priča ovaj skromni humanitarac, kojem je, osim želje da pomaže onima kojima je pomoć zaista potrebna, glavna motivacija i hadis poslanika Muhammeda, koji kaže: “Ko uputi drugog na dobro djelo imat će nagradu kao i onaj koji to djelo uradi.”
“Sjedite kod kuće, neko obavlja umru, a vama idu dobra djela. Tako je i s ostalim projektima”, riječi su kojima Kajmaković objašnjava i jednostavnost i veličinu činjenja dobrih djela.
Piše: Amina Šećerović-Kasli
Stav
