Prva misao koja prođe ljudima kroz glavu kada se spomene ime Omera Muhtara, jeste da je on bio veliki borac za svoju vjeru, narod i domovinu. U dugim godinama borbe za opstanak, nikada nije pomišljao na predaju ili da pobjegne u drugu državu, iako je za to imao priliku. Muhammed Asad u svojoj knjizi opisuje jedan razgovor sa Muhtarom, u kojem ga je nastojao nagovoriti da ode u Egipat „kako bi mogao ostati živ sa svoj narod… a kako je mirno on otklonio sve moje pokušaje nagovaranja, znajući dobro da ga samo smrt, i ništa drugo osim smrti, očekuje u Cirenaiki.“ Ono što je možda i najveća karakteristika Omera Muhtara, jeste da nije želio ići „linijom manjeg otpora“. To je značilo pobjeći iz domovine, ostaviti svoj narod na cjedilu i živjeti lagodnim životom u tuđini. Međutim, Omer Muhtar je postupio drugačije. Do kraja života je ostao vjeran svojoj domovini i borbi za istu. Smatramo da nam ovaj čovjek, o kojem govorimo u ovom članku, može poslužiti kao inspiracija za današnje vrijeme i za naše društvo. Veliki je broj razloga odlaska omladine iz naše države, a jedan od najznačajnijih je nepravda, nepravedno društvo i sistem u kojem živimo. Nakon Prvog svjetskog rata, Italija je odlučila da izvrši okupaciju Libije i da potčini tamošnje stanovništvo. Međutim, lokalci, na čelu sa Omerom Muhtarom, su odlučili da se okupe i bore protiv nepravde. Bili su vjerni ideji otpora. Naše društvo može iz ovih historijskih događaja naučiti mnogo, a prva lekcija koju svi zajedno moramo savladati jeste da se zajednički borimo za bolje sutra nas i naše djece, naše domovine i da političarima pokažemo da nećemo ići „linijom manjeg otpora“ bježanjem u zemlje koje nisu bile u stanju pomoći Bosni i Hercegovini onda kada joj je to bilo najpotrebnije.
Omer Muhtar rođen je u selu Janzur u istočnoj Kirenaiki. Još kao dijete ostao je bez oca, a brigu o njemu preuzeo je šejh Šerif el-Garijanij. Po nekim podacima, sa svojih devet godina, naučivši Kur’an napamet je postao hafiz. Nakon što je završio mekteb, odlazi na studije na univerzitet u gradu El-Jaghbub. Tamo je proveo devet godina. Po profesiji bio je učitelj Kur’ana. Putovao je diljem sjeverne Afrike i podučavao djecu Kur’anu. Već 1899. godine, kao mladić, je stekao prva iskustva u oružanim sukobima. Kao pripadnik senusijskog pokreta, bio je poslan u Čad, gdje se borio protiv francuske okupacije.
U prvoj polovici 20. stoljeća, velike Evropske države su dale sebi za pravo da koloniziraju velike dijelove Afrike. Italija je željela područje Libije. Još 1911. godine italijanski pomorski kontigent se iskrcao na obalama Libije, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Osmanskog Carstva. Međutim, kako su se osmanlije povukle, italijani su sebi dali za pravo da okupiraju grad Tripoli. U naredne dvije decenije Italija se odlučila za okupaciju čitavog područja. Naročito je to bilo izraženo pod fašističkom vladavinom Benita Musolinja. Sa druge strane, za starosjedilačko stanovništvo je to značilo organizacija otpora, na čijem čelu je bio Omer Muhtar.
Broj ljudi koje je Omer Muhtar mogao upotrijebiti je jedva prelazio oko hiljadu boraca. Italijani su držali područje sjevernog dijela Džebel Akbara, sve gradove na obali Libije, dijelove centralne Cirenaike. Uz to su koristili oklopna vozila i avione uz pomoć kojih su nadgledali teren kojim su se kretali beduini. Bilo je sasvim jasno da otpor neće moći dugo da traje. Iz oklopnih vozila su često ubijali ljude, žene i djecu. Oni koji bi preživjeli bili bi protjerani na sjever u ogromne logore. Vladavina Italije u Libiji predstavlja jedan od najekstremnijih slučajevima kolonijalne represije. Omer Muhtar je znao da borbe u pustinji više odgovaraju njima nego Italijanima. Zato je izveo nekoliko gerilskih napada u Darni i oko nje, te je Italijane natjerao da izađu iz grada i da se tako bore.
Krajem marta 1930. godine general Gracijani se iskrcao u Bengazi, da bi presjekao linije snabdijevanja. Muhtarovim ljudima je bila potrebna pomoć u ljudstvu, naoružanju i hrani, ali istu nisu mogli dobiti jer su okupatori ogradili granicu sa Egiptom. Gerilci su najviše mogli da iznenada napadnu Italijane, smanje njihovo ljudstvo, uzmu oružje i opet pobjegnu. Međutim, bilo je jasno da to nije moguće raditi dovijeka. Italijanski guverner, maršal Badoglio je bio ogorčen odbranom lokalnog stanovništva, te je nastojao motivisati svoje ljude riječima: Prisjetite se da zbog Omera Muhtara tražimo dvije stvari: prvo odličnu obavještajnu službu i drugo, lijepo iznenađenje avionom i bombama. O borbi domaćeg stanovništva govori opis jednog italijanskog vojnika: oni se bore kao đavoli, ti beduini, a predvodi ih neki čudan čovjek, zovu ga šejh Omer Muhtar – već je starac, preko sedamdeset, a uvijek u sedlu, jureći od mjesta do mjesta. Taman kad pomislimo da je u nekom mjestu i da ga imamo, kad poof, on otišao !
O veličini Omera Muhtara govori trenutak kada je imao dva italijanska zarobljenika. Njegovi ljudi su im željeli presuditi smrću, međutim Omer to nije dozvolio. Ovi su rekli da oni to rade njima, na što je ovaj odgovorio „Oni nisu naši učitelji“.
Međutim, kako je vrijeme isticalo, tako je i slabila snaga branilaca. Nedostajalo im je ljudstva i municije, te se nisu uspijevali tako snažno boriti protiv moderno opremljenih italijanskih trupa. Godina 1931., je godina kada Omer Muhtar gubi svoj život. Muhamed ez-Zuvaj je prenio način na koji je Muhtar ubijen … general Gracijani je naredio da ga objese. Sidi Umer (misli na Omera Muhtara) i grupe njegovih ljudi bili su duboko u području koji drže Italijani kad su odlučili da posjete grob Sidi Rafije, Poslanikovog druga, koji je bio u blizini. Italijani su saznali za njegovo prisustvo i zatvorili dolinu mnoštvom vojnika s obje strane. Nije bilo nikakvog izlaza za bjekstvo. Muhtar i njegovi ljudi su, dakle, napadnuti iz zasjede od stane italijanskih vojnika. Uspjeli su organizirati odbranu, međutim brojniji Italijani su ih uspjeli savladati. U borbi su ubili konja Omera Muhatara, koji je pao na njega i pritisnuo ga na zemlju. Tom prilikom Muhtar je ranjen, što su Italijani iskoristili i uhapsili ga. Uskoro je bio poslan u Suluk, gdje je bio svezan izveden ispred generala Gracijana, koji ga je upitao Šta bi ti rekao ako bi ti italijanska vlada, od svoje velike dobrote, dozvolila da živiš? Bi li bio spreman obećati da ćeš preostali dio života provesti u miru? Na što je Muhtar hrabro odgovorio Neću prestati da se borim protiv tebe i tvog naroda sve dok ili vi ne napustite moju zemlju ili ja svoj život. I kunem ti se Onim koji zna što je u ljudskim srcima, da mi samo ruke nisu svezane, da bih se borio s tobom golim rukama, koliko god sam star i slomljen…
Omer Muhtar je obješen na trgu u Suluku, 16. septembra 1931. godine. U nastojanju da ponize kako Muhtara, tako i muslimane, te u nastojanju i da zastraše pobunjenike doveli su više hiljada muslimana iz logora, te ih prisilili da budu svjedoci događaja. To je bila poruka šta čeka, one koji se budu bunili protiv okupacione vlasti. Time su nastojali slomiti borbeni duh i osigurati mirnu vlast. Prije Muhtarevog smaknuća Italijani su mu ponudili luksuznu kuću i plaću od 5.000 talijanskih funti, te da svoju djecu pošalje u Italiju na školovanje, u zamjenu za napuštanje džihada i borbe protiv Talijana, ali je on to odbio.
Taj lav Cirenaike, kojeg njegovih sedamdesetak godina nisu spriječile da se bori, do posljednjeg daha, za slobodu svoje zemlje – mrtav… Deset dugih, okrutnih godina on je bio duša otpora svog naroda protiv ogromne nadmoći – protiv italijanskih armija deset puta brojnijih od njegove – armija opremljenih najmodernijim oružjem, oklopnim kolima, avionima i artiljerijom – dok Omer i njegovi napola skapali mudžahidi nisu imali ništa osim pušaka i nešto konja da vode očajnički gerilski rat u zemlji koja je bila pretvorena u ogromni koncentracioni logor… Ovim riječima je Muhammed Asad u svojoj knjizi opisao Omera Muhtara, nakon saznanja da je poginuo.
Omer Muhtar, kako rekosmo na početku, može poslužiti kao inspiracija i pokazatelj svim političkim, vjerskim i drugim funkcionerima u našoj državi, kako se bezrezervno boriti za domovinu, te kako ne padati pod pritisak destruktivnih pojedinaca. Iz životopisa Omera Muhtara mladi Bosne i Hercegovine mogu naučiti kako i pored svih nedaća, nevolja i nepravde, mogu ostati vjerni domovini i boriti se za istu.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
