Piše: Samuele Vasapollo
Ako pokušaj Turske da popravi odnose sa Saudijskom Arabijom uspije, odnos snaga na Bliskom istoku bi se promijenio na račun Irana. Ali igra još nije gotova za Teheran.
Posljednjih godina bilateralni odnosi Turske i Saudijske Arabije prošli su kroz uspone i padove. Prije četiri godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan okrivio je saudijskog prijestolonasljednika Mohameda Bin Salmana da je naručio ubistvo novinara Jamala Khashoggija. Kao odgovor, Rijad je minimizirao svoje diplomatske i trgovinske odnose s Ankarom.
Mohammed Bin Salman optužio je Erdogana, između ostalog, da podržava Katar, koji je tada bio pod embargom od strane Saudijske Arabije, Bahreina, UAE i Egipta. Ali sada, nakon mjeseci intenzivnih diplomatskih napora na zagrijavanju bilateralnih odnosa, čini se da Saudijska Arabija i Turska žele interakciju organizirati na novi, proaktivniji način.
Poboljšanje bilateralnih odnosa tada je potvrđeno Erdoganovom službenom posjetom Saudijskoj Arabiji 28. aprila. Kao rezultat toga, Iranci sada strahuju da bi se partnerstvo između Turaka i Saudijaca moglo materijalizirati. Dok su se mnogi analitičari međunarodnih odnosa dotakli ekonomskih karakteristika pokušaja Turske da poboljša odnose sa Saudijskom Arabijom, premalo je bilo rasprave o geopolitičkim implikacijama pomenute diplomatske aktivnosti.
Američki san
Sva ova diplomatska aktivnost možda je „zazvonila“ u Bijeloj kući, gdje se približavanje sila Bliskog istoka dugo smatralo sine qua non uslovom za smanjenje američkih obaveza u regionu. Logika iza ovog argumenta je da bi manje američki Bliski istok natjerao regionalne aktere da postanu odgovorniji, prisiljavajući ih da ostave po strani svoje razlike. Stoga bi se Sjedinjene Države mogle ograničiti na intervenciju u regionu samo za pitanja od najveće važnosti kroz strategiju ravnoteže na moru.
Irak, zemlja rijeka bliznakinja
Paralelno s optimizmom američkih kreatora politike je iranski strah da bi tursko-saudijsko partnerstvo moglo promijeniti ravnotežu snaga u regionu na njegov račun. Konkretno, Islamska Republika smatra da bi sunitska osovina između Turaka i Saudijaca smanjila iranski utjecaj u Iraku. Shodno tome, Iran je već neko vrijeme počeo da signalizira Turskoj da se ne miješa u iračko pitanje.
Posljednjih mjeseci, snage proiranske iračke milicije, Jedinice narodne mobilizacije (PMU), sve više gađaju turske trupe stacionirane u sjevernom Iraku. Turski dronovi TB2 „Bayraktar“ su navodno uzvratili napadom na proiranske milicije na iračkoj teritoriji. Kako se nepovjerenje Irana prema Turskoj povećalo nakon turske vojne operacije Claw Lock u Iračkom Kurdistanu, povećao se i rizik od proxy rata između dvije zemlje u Iraku. To bi bio dodatak već postojećem sukobu između Teherana i Rijada.
Izrael i Sirija
Iz očiglednih razloga, Iran nije čak ni pozdravio približavanje Turske i njenog najznačajnijeg regionalnog protivnika, Izraela. Sa stanovišta Teherana, koalicija koja uključuje Tursku, Izrael i Saudijsku Arabiju mogla bi brzo da evoluira u diplomatski format paralelan onom iz Abrahamskog sporazuma, čiji je primarni cilj obuzdavanje Irana.
Neki pokušaji sabotiranja sporazuma između Turske i Izraela već su zabilježeni – ne samo pokušaji atentata na neke izraelske biznismene od strane iranskih obavještajnih službi u Turskoj. Osovina između Turske, Izraela i Saudijske Arabije također bi mogla negativno utjecati na geopolitičko pozicioniranje Irana u Siriji. Posljednjih mjeseci Izrael je više puta gađao iranske (ili povezane s Iranom) vojne položaje u zapadnoj Siriji.
Izrael je mogao djelovati zahvaljujući ruskoj ravnodušnosti prema izraelskom kršenju zračnog prostora Sirije, a dobio je i diplomatsku podršku Erdogana, koji je svjesno izbjegavao osuditi izraelske napade. Općenito, pojačani napori Turske i Izraela protiv Irana i njegovih regionalnih saveznika mogli bi otežati Teheranu da vrši pritisak na regionalne američke saveznike.
Jemensko pitanje
Od 2015. do 2017., nakon što je Mohammed Bin Salman pokrenuo operaciju „Odlučujuća oluja“ u Jemenu, Turska je pomogla Saudijskoj Arabiji i diplomatski i u prikupljanju obavještajnih podataka. Tek nakon zaljevske krize i uvođenja embarga protiv Katara, Turska je smanjila svoju posvećenost jemenskom pitanju. S tim u vezi, mogućnost da tekuće približavanje podstakne vojnu saradnju Rijada i Ankare je strašna za Iran. Štaviše, transfer turskih vojnih tehnologija i sistema naoružanja u Saudijsku Arabiju mogao bi stvoriti značajne poteškoće za operacije iranskih saveznika u regiji.
Zaključci
Nije sigurno da će tursko-saudijsko i tursko-izraelsko približavanje uspjeti. U mnogim prošlim slučajevima, Bliski istok je svjedočio trenucima regionalne multilateralne deeskalacije. Dok se očekuje nastavak saradnje između Izraela i nekih arapskih partnera zbog trajne prijetnje Irana u regiji, nova turska politika „nulte stope“ problema sa susjedima izgleda mnogo krhkije. Turska i Saudijska Arabija svakako mogu mnogo profitirati plodnom bilateralnom saradnjom. Pa ipak, suprotstavljeni ciljevi bi mogli okončati nastalu međuregionalnu saradnju u korijenu. Možemo očekivati da će Iran djelovati protiv ovakve saradnje, vjerovatno podizanjem uloga. S obzirom na bečke pregovore, Iran bi mogao iskoristiti obnovljenu vojnu eskalaciju kao diplomatsku polugu da ubrza postizanje sporazuma.
(Tekst je izvorno objavljen na stranici IARI instituta za međunarodne odnose)
