„Bošnjaštvo nikada nisam smatrao za isključivo pravo jedne vjere, jednoga naroda. Bošnjaštvo je za mene ideološki i nacionalni osjećaj naroda koji u Bosni i Hercegovini žive. Što to nije podjednako u svim narodima sazrelo, krivicu snosimo svi pomalo, i mi ne smijemo naše bošnjaštvo pokazati kao neki agresivni odnos prema našoj okolini. Ne trebamo se mi smatrati boljim od ostalih, nego se moramo truditi da smo konstruktivniji, aktivniji, da radimo više. Tu se družimo sa njima i možemo imati jednu finu, bratsku i prijateljsku utakmicu. Ali mi moramo biti pioniri bošnjaštva. Ja sam tako pozicionirao svoju politiku prema mojoj domovini, Bosni. Meni su bili vrlo bliski ljudi koji tako misle.“ – Ovako je svojevremeno govorio Adil-beg Zulfikarpašić, istaknuti Bošnjački političar, intelektualac i publicist.
Adil Zulfikarpašić rođen je u Foči, 23. decembra 1921. godine. On je šesnaesto dijete svoga oca, koji je bio jedan od zadnjih begova u Bosni koji su držali konak. Završio je građansku školu, trgovačku akademiju, a potom je stekao i univerzitetsko obrazovanje. Još za vrijeme školovanja u Foči, Zulfikarpašić se počeo baviti politikom. Istraživao je ljevičarsku literaturu, koja mu se dopadala i koja mu je bila pristupačna, te je nakon izvjesnog vremena pristupio Komunističkom pokretu. Zulfikarpašić je tvrdio u svojoj biografiji da je Komunističkoj partiji prišao kroz knjigu, čitajući literaturu i filozofiju. Ipak, ono što je na njega najviše uticalo je položaj muslimana Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, te je zbog toga bio u opoziciji jugoslovenskom režimu i Jugoslaviji kao zemlji, ali je sa druge strane vjerovao da je Jugoslavija rješenje za naša područja. Imao je izgrađene vlastite stavove, koje je znao da iznese i argumentirano ih zastupa. Tako godine 1939. dolazi u sukob sa Partijom, pošto se opredijelio za gledišta književnika Miroslava Krleže. Zbog “idejnih skretanja”, Zulfikarpašić je izbačen iz Partije. Međutim, kako je došla 1941. godina i rat u istu je ponovno primljen.
Kao pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta otišao je izvršavati zadatke na Romaniji. Potom je dobio zadatak da ide u Sarajevo da napravi partijsku organizaciju. Međutim, bio je otkriven i uhapšen, nakon čega je osuđen na smrt. Međutim, kod ustaškog poglavnika Ante Pavelića, reagirali su Hakija Hadžić i Džafer Kulenović, za Zulfikarpašićevo pomilovanje. Tako je umjesto smrtne kazne dobio 20 godina robije. Zatvorsku kaznu odslužio je u Zenici i Sremskoj Mitrovici, iz koje je prebačen za Zagreb. Tada je stupio u vezu sa članovima Komunističke parije, te su organizirali njegov izlazak iz zatvora. U vrijeme oslobođenja Sarajeva, Zulfikarpašić je došao u ovaj grad. Vršeći visoke funkcije, uočio je određene nepravilnosti u radu Partije. Česte pljačke u gradu, a posebno odnos prema muslimanima su ga iritirale. Mnogi ljudi koje sam poznavao najedanput su se u vlasti pokazali kao bahati, zloupotrebljavali su svoje položaje. O tome se malo znalo, o tome se nije nikako govorilo.
U februaru 1946. godine, Zulfikarpašić je odlučio napustiti Jugoslaviju. Prvo je otišao u Rim. Imao je želju da ide u Tursku. Međutim, njegov odlazak je opstruiran. Naime, s obzirom na njegovu komunističku prošlost, mislilo se da je on agitator, te da ima naredbu da organizuje Partiju u Turskoj, dok su mu s druge strane komunisti poslali agenta da ga prati. Vremenom se odlučio za novu selidbu. Odlučio se za Austriju. Igrom slučaja naselio se u Insburku, gdje je dobio sobu od jedne žene iz Bosne. Odlučio je da studira. U Austriji se oženio sa Tanjom Nikšić.
Počeo se baviti žurnalistikom. Članci koje je objavljivao bavili su se bosanskim problemima. U ovo vrijeme profilirao se u životu emigracije, ali kao bosanski političar. Kao istaknuti član bošnjačke emigracije dobio je informacije kako se muslimani u emigraciji pokrštavaju. To je zapravo bila politika katoličkih svećenika, obećavajući onima koji prime katoličanstvo odlazak u Ameriku, što je značilo i bogat život, siguran rad i razvoj porodice. Zulfikarpašić je potom organizirao sastanak sa grupom ljudi, bošnjačkih intelektualaca, nastojeći naći rješenje za ovaj problem. Odluka je bila da naprave pismo u kojem će ukazati na ovakav odnos prema muslimanima. Pismo je odjeknulo u emigraciji kao velika senzacija. Dio hrvatske emigrantske elite ih je podržala, smatrajući da se to ne smije raditi, dok je pak drugi dio smatrao da je ovo komunistička propaganda.
Kada se šezdesetih godina prošlog stoljeća stvaralo nacionalno ime muslimana, Zulfikarpašić je zajedno sa bošnjačkom elitom u emigraciji pozdravio ideju da se muslimanima da njihov nacionalni identitet, ali da ti ni u kom slučaju ne treba da bude u vjerskoj formi ( muslimani sa velikim M), već pod imenom Bošnjaci. Pored toga, Zulfikarpašić je pisao kako je potrebno da Bošnjaci imaju svoju kulturnu ustanovu, kulturna društva i Maticu ( Kao što je to Matica Srpska ili Matica Hrvatska).
Zulfikarpašić je svojoj biografiji dodao i pokretanje lista „Bosanski pogledi“. Naime, on je osjećao potrebu za jednim glasilom, koji bi iznosio Bošnjačke stavove. Međutim, vlastima u Jugoslaviji je smetala njegova aktivnost, te su mu poslali komunističkog agenta, koji je trebao da prati Zulfikarpašića, a potom i da ga likvidira. Ukupno pokušaja ubistva na istaknutog bošnjačkog intelektualca je bilo sedam.
Provodeći vrijeme u emigraciji, uočio je da ne postoji ni jedan centar koji se bavi historijom Bosne i Hercegovine i bosanskom literaturom. Zbog toga je odlučio da osnuje Bošnjački institut u Cirihu. Knjige je nabavljao od vlastitih sredstava. To je bila ustanova koja se nije bavila politikom, a u isto vrijeme postala je respektabilna do te mjere da su drugi instituti i Univerziteti uspostavljali saradnju sa Bošnjačkim institutom. Dolazili su naučnici iz različitih dijelova Evrope da istražuju za svoje doktorske disertacije.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Zulfikarpašić se odlučio na novu epizodu u svom životu, a to je značilo povratak u domovinu. U martu 1990. godine vratio se u Bosnu i Hercegovinu. Vremenom je stupio u kontakt sa Alijom Izetbegovićem, te je bilo pregovora o osnivanju nove političke stranke. Prvi politički angažman u svojoj domovini, nakon skoro četrdeset i pet godina, imao je u novoformiranoj Stranci demokratske akcije. Međutim, zbog različitih stavova odlučio je da napusti ovu i osnuje svoju političku stranku, Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO).
Godine 2001. odlučio se za novi poduhvat. U Sarajevu je podigao vakuf zvani Bošnjački institut. Adil-begov Institut nastao je kao rezultat 50-to godišnjeg rada Zulfikarpašića i njegove supruge Tatjane na sakupljanju, klasificiranju i sistematiziranju različite građe o Bosni i Hercegovini, tačnije historijskog, književnog, novinsko-publicističkog, rukopisnog, arhivsko-dokumentacijskog i folklornog blaga. Također, pomogao je i obnovu džamije u naselju Kobilja glava u Sarajevu, koja je porušena u vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te je to danas Adil-begova džamija. Adil-beg Zulfikarpašić umro je 21. jula 2008. godine u Sarajevu.
Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić
