Piše: Bill Clinton, 42. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Kada sam prvi put postao predsjednik, rekao sam da ću podržati ruskog predsjednika Borisa Jeljcina u njegovim naporima da izgradi dobru ekonomiju i funkcionalnu demokratiju nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali bih također podržao proširenje NATO-a na bivše države članice Varšavskog pakta i Sovjetskog saveza. Moja politika je bila da radim za najbolje dok se pripremam za najgore. Nije me brinuo ruski povratak komunizmu, nego njihov povratak ultranacionalizmu, koji bi zamjenio demokratiju i saradnju sa aspiracijama za carstvom, poput Petra Velikog i Katarine Velike. Nisam vjerovao da će Jeljcin to učiniti, ali ko je znao šta će biti poslije njega?
Da je Rusija ostala na putu demokratije i saradnje, svi bismo bili zajedno u suočavanju sa sigurnosnim izazovima našeg vremena: terorizmom, etničkim, vjerskim i drugim plemenskim sukobima, kao i širenjem nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja. Ako se Rusija odluči vratiti ultranacionalističkom imperijalizmu, prošireni NATO i Evropska unija ojačali bi sigurnost kontinenta. Pred kraj mog drugog mandata1999. godine, NATO-u su pristupile Poljska, Mađarska i Češka bez obzira na rusko protivljenje. Alijansa je dobila još 11 članova za vrijeme naredne administracije, uprkos ruskim prigovorima.
U posljednje vrijeme, u nekim krugovima je kritikovano širenje NATO-a zbog provociranja Rusije, pa se čak i navodi kao razlog za invaziju Vladimira Putina na Ukrajinu. Proširenje je zasigurno bila posljedična odluka, za koju i dalje vjerujem da je ispravna.
Kao ambasador Ujedinjenih nacija, a kasnije i državni sekretar, moja prijateljica Madeleine Albright, koja je nedavno preminula, bila je otvoreni zagovornik širenja NATO-a. Proširenje su redom podržavali državni sekretar Warren Christopher, savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake, njegov nasljednik Sandy Berger, kao i još dvije osobe sa iskustvom iz prve ruke u ovoj oblasti, načelnik Združenog generalštaba Američke vojske John Shalikashvili (koji je rođen u Poljskoj od gruzijskih roditelja, a u SAD je došao kao tinejdžer) i zamjenik državnog sekretara Strobe Talbott (koji je prevodio i uređivao memoare Nikite Hruščova dok smo bili cimeri u Oksfordu 1969. i 1970. godine).
Ipak, u vrijeme kada sam predlagao proširenje NATO-a bilo je dosta respektabilnih suprotnih razmišljanja. Legendarni diplomata George Kennan, poznat po zalaganju za politiku obuzdavanja tokom Hladnog rata, tvrdio je da je padom Berlinskog zida i raspadom Varšavskog pakta NATO izgubio svoju svrhu. Kolumnista New York Timesa Tom Friedman rekao je da će se Rusija osjećati poniženo i satjerano u ćošak proširenim NATO-om, a kada se oporavi od ekonomske krize i posljednjih godina komunističke vladavine, vidjećemo užasnu reakciju. Mike Mandelbaum, ugledni autoritet u Rusiji, također je mislio da je to greška, tvrdeći da to neće promovirati demokratiju ili kapitalizam.
Shvatio sam da je ponovni sukob moguć. Ali, po mom mišljenju, da li će se to dogoditi manje zavisi od NATO-a, a više od toga da li će Rusija ostati demokratska država i kako će definisati svoju moć i veličinu u 21. veku. Da li će izgraditi modernu ekonomiju zasnovanu na svom ljudskom talentu za nauku, tehnologiju i umjetnost, ili će nastojati ponovo stvoriti verziju svog carstva iz 18. stoljeća podstaknutog prirodnim resursima, koje karakterizira snažna autoritarna vlada s moćnom vojskom?
Uradio sam sve što sam mogao da pomognem Rusiji da napravi pravi izbor i postane velika demokratija 21. veka. Moje prvo putovanje van Sjedinjenih Američkih Država kao predsjednika bilo je u Vancouver da se sastanem sa Jeljcinom i garantujem 1,6 milijardi dolara za Rusiju kako bi iz baltičkih država vratila svoje vojnike kući i obezbijedila njihov smještaj. Rusija je 1994. godine postala prva zemlja koja se pridružila Partnerstvu za mir, programu praktične bilateralne saradnje koji uključujuje zajedničke vježbe i obuku NATO-a i evropskih zemalja koje nisu članice NATO-a. Iste godine, SAD su potpisale Budimpeštanski memorandum, zajedno s Rusijom i Ujedinjenim Kraljevstvom, koji je garantirao suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine u zamjenu za ukrajinski dogovor da se odrekne, tada trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu. Počevši od 1995. godine, nakon što je Dejtonski sporazum okončao rat u Bosni, sklopili smo dogovor da dodamo ruske trupe mirovnim snagama koje je NATO imao na terenu u Bosni. Osnivački akt NATO-Rusija podržali smo 1997. godine, koji je Rusiji dao glas u NATO-u, ali ne i mogućnost veta, te podržali ulazak Rusije u grupu zemalja G7, čime je postala grupa G8. Na kraju sukoba na Kosovu 1999. godine ministar odbrane Bill Cohen postigao je sporazum sa ruskim ministrom odbrane prema kojem se ruske trupe mogu pridružiti mirovnim snagama NATO-a, odobrenim od strane UN-a. Kroz sve to, ostavili smo otvorena vrata za eventualno članstvo Rusije u NATO-u, nešto što sam jasno stavio do znanja Jeljcinu, a kasnije potvrdio i njegovom nasljedniku Vladimiru Putinu.
Pored svih ovih napora da se Rusija uključi u misije NATO-a nakon hladnog rata, Albright-ova i čitav naš tim za nacionalnu sigurnost naporno su radili na promovisanju pozitivnih bilateralnih odnosa. Potpredsjednik Al Gore kopredsjedavao je komisijom s ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom za rješavanje pitanja od zajedničkog interesa. Dogovorili smo se da uništimo po 34 tone plutonijuma za oružje. Također smo se složili da povučemo ruske, evropske i NATO konvencionalne snage sa granica, iako je Putin odbio da nastavi s tim planom kada je preuzeo rusko predsjedništvo 2000. godine.
Sve u svemu, sa Jeljcinom sam se sastao 18 i s Putinom pet puta, od čega dva puta kada je bio Jeljcinov premijer i tri puta u nešto više od 10 mjeseci, koliko su se preklapali naši predsjednički mandati. To je samo tri puta manje od svih sastanaka lidera SAD-a i SSSR-a od 1943. do 1991. godine. Navodi da smo ignorisali, nepoštovali ili pokušali da izolujemo Rusiju su lažni. Da, NATO se širio uprkos prigovorima Rusije, ali širenje je bilo više od odnosa SAD-a sa Rusijom.
Kada je počela moja administracija 1993. godine, niko nije bio siguran da će Evropa nakon hladnog rata ostati mirna, stabilna i demokratska. Ostala su velika pitanja o integraciji Istočne Njemačke sa Zapadnom Njemačkom, zatim da li će stari sukobi eksplodirati širom kontinenta kao na Balkanu i kako će bivše države Varšavskog pakta i nove nezavisne sovjetske republike održati sigurnost, ne samo zbog opasnosti od ruske invazije, već jednih od drugih i zbog potencijalnih sukoba unutar njihovih granica. Mogućnost članstva u EU i NATO-u pružila je najveći podsticaj državama Centralne i Istočne Evrope da ulažu u političke i ekonomske reforme i napuste samostalnu strategiju militarizacije.
Ni EU ni NATO nisu mogli ostati unutar granica koje je Staljin nametnuo 1945. godine. Mnoge zemlje koje su bile iza gvozdene zavjese tražile su veću slobodu, prosperitet i sigurnost unutar EU i NATO-a, predvođene inspirativnim vođama kao što je Václav Havel u Republici Češkoj, Lech Wałęsa u Poljskoj i, da, mladi prodemokratski Viktor Orban u Mađarskoj. Hiljade običnih građana gomilale su se na trgovima Praga, Varšave, Budimpešte, Bukurešta, Sofije i šire kad god sam tamo govorio.
Carl Bildt, bivši švedski premijer i ministar vanjskih poslova, napisao je na Tviteru u decembru 2021. godine: “Nije NATO nastojao da ide na istok, već su bivši sovjetski sateliti i republike željeli da idu na zapad.”
Ili kao što je Havel rekao 2008. godine: „Evropa više nije, i nikada više ne smije biti, podijeljena preko glava svojih ljudi i protiv njihove volje u bilo koje sfere interesa ili uticaja.” Odbijanje NATO članstva zemaljama srednje i istočne Evrope, samo zbog ruskih prigovora, bilo bi upravo to.
Proširenje NATO-a zahtijevalo je jednoglasnu saglasnost tadašnjih 16 članica alijanse, dvotrećinsku saglasnost ponekad skeptičnog američkog Senata, bliske konsultacije sa budućim članicama kako bi se osiguralo da njihove vojne, ekonomske i političke reforme ispunjavaju visoke standarde NATO-a, i gotovo stalna uvjeravanja Rusije.
Madeleine Albright briljirala je na svakom koraku. Zaista, malo diplomata je ikada bilo tako savršeno prilagođeno vremenima kada su služili kao Medlin. Kao dijete u ratom razorenoj Evropi, Madeleine i njena porodica su dva puta bili prisiljeni da napuste svoj dom, prvo od Hitlera, a zatim od Staljina. Shvatila je da je kraj Hladnog rata po prvi put od nastanka nacionalnih država na kontinentu pružio šansu za izgradnju slobodne, ujedinjene, prosperitetne i sigurne Evrope. Kao ambasadorica UN-a i državna sekretarka, radila je na ostvarenju te vizije i na suzbijanju vjerskih, etničkih i drugih plemenskih podjela koje su joj prijetile. Koristila je svako sredstvo iz svog slavnog diplomatskog alata, kao i svoju domaću političku pamet kako bi pomogla da se Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj otvori put za pridruživanje NATO-u 1999. godine.
Rezultat je više od dvije decenije mira i prosperiteta za sve veći dio Evrope i jačanje naše kolektivne sigurnosti. Bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku se više nego utrostručio u Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Sve tri zemlje su od vremena pristupanja učestvovale u raznim NATO misijama, uključujući mirovne snage na Kosovu. Do danas nijedna država članica našeg odbrambenog saveza nije izvršila invaziju. Zaista, čak i u prvim godinama nakon pada gvozdene zavjese, sama mogućnost članstva u NATO-u pomogla je u hlađenju dugo tinjajućih sporova između Poljske i Litvanije, Mađarske i Rumunije i drugih.
Sada ruska, ničim izazvana i neopravdana invazija na Ukrajinu, daleko od toga da dovodi u sumnju mudrost širenja NATO-a, naprotiv dokazuje da je ova politika bila neophodna. Putinov režim u Rusiji ne bi se mogao održati bez aspiracije za ekspanzijom. Nije neposredna vjerovatnoća da će se Ukrajina pridružiti NATO-u dovela do toga da Putin dva puta napadne Ukrajinu, 2014. godine i u februaru ove godine, već prije pomjeranje ka demokratiji i ugrožavanje njegove autokratske moći kod kuće i želja da kontroliše vrijedne resurse ispod ukrajinskog tla. Snaga NATO saveza i njegova vjerodostojna prijetnja odbrambenom snagom je ono što je spriječilo Putina da prijeti članicama od Baltika do istočne Evrope. Kao što je nedavno rekla Anne Applebaum iz Atlantic-a: „Širenje NATO-a bilo je najuspješniji, ako ne i jedini istinski uspješan dio američke vanjske politike u posljednjih 30 godina… Mi bismo ovu borbu u Istočnoj Njemačkoj upravo sada vodili da nismo to uradili.”
Neuspjeh ruske demokratije i njeno okretanje ka revanšizmu nisu bili katalizirani u Briselu u sjedištu NATO-a. To je u Moskvi odlučio Putin. Mogao je iskoristiti zadivljujuće vještine Rusije u informatičkoj tehnologiji da stvori konkurenta Silikonskoj dolini i izgradi snažnu, raznoliku ekonomiju. Umjesto toga, odlučio je da te sposobnosti monopolizuje i pretvori ih u oružje kako bi promovirao autoritarizam kod kuće i napravio pustoš u inostranstvu, uključujući miješanje u politiku Evrope i SAD-a. Samo jak NATO stoji između Putina i dalje agresije. Stoga bismo trebali podržati predsjednika Joea Bidena i naše NATO saveznike u pružanju što veće pomoći Ukrajini, kako vojne tako i humanitarne.
Moj poslednji razgovor sa Madeleine Albright bio je samo dvije nedjelje prije njene smrti. Bila je ona prepoznatljiva, oštra i direktna Madeleine. Bilo je jasno da želi izaći u čizmama, podržavajući Ukrajince u njihovoj borbi za slobodu i nezavisnost. O svom narušenom zdravlju je rekla: „Imam dobru njegu. Radim što je u mojoj moći. Nemojmo gubiti vrijeme na to. Važno je kakav ćemo svijet ostaviti našim unucima.” Madeleine je svoju doživotnu borbu za demokratiju i sigurnost vidjela i kao obavezu i kao priliku. Bila je ponosna na svoje češko naslijeđe i sigurna da će njen narod i njihovi susjedi u srednjoj i istočnoj Evropi braniti svoju slobodu, „jer znaju cijenu gubitka slobode“. Bila je u pravu za NATO kada sam ja bio predsjednik i u pravu za Ukrajinu sada. Toliko mi nedostaje, ali još uvijek čujem njen glas. Trebali bismo svi.
Izvor: The Atlantic
Priredio: IGES
