Piše: Admir Lisica
U posljednjih nekoliko sedmica imali smo priliku svjedočiti dosta turbulentnom periodu u kontekstu političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Najave od strane medija i političkih predstavnika da će visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt, posegnuti za Bonskim oblastima i nametnuti izmjene izbornog zakona i Ustava entiteta Federacija prema željama Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i političkog vrha Republike Hrvatske, naišle su na izuzetno veliko negodovanje u bosanskohercegovačkoj javnosti.
Po prvi put u novijoj političkoj historiji Bosne i Hercegovine lideri opozicije i vlasti pozvali su svoje članstvo da se masovno odazovu na protest protiv nametanja pomenutih odluka ispred sjedišta OHR-a u Sarajevu, što predstavlja značajan presedan. Protest je okupio preko 7.000 građana, a isti je nastavljen i u narednim danima, uz dosta manje okupljenih. Christian Schmidt je ipak donio razumnu odluku nakon pritiska javnosti, te je nakon konsultacija sa domaćim i inostranim političarima odlučio da trenutno uvede samo tehničke izmjene izbornog zakona, bez političkih izmjena, koje su problematizirane.
Schmidt i OHR su dali novih šest sedmica domaćim političkim predstavnicima građana Bosne i Hercegovine da se dogovore oko izmjena, ili će u protivnom Schmidt ipak posegnuti za Bonskim ovlastima i u kontekstu političkih korekcija izbornog zakona. Problematične izmjene izbornog zakona i Ustava, o kojima je u prethodnim danima već bilo dosta govora, doprinijeli bi daljoj podjeli u Bosni i Hercegovini, što je suprotno u odnosu na ono za šta su se do sada zalagali predstanici Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i Velike Britanije.
Dati protekcije HDZ-u značilo bi vraćanje Bosne i Hercegovine u periodu od prije dvadeset godina i otvorilo bi realnu mogućnost da u budućnosti hrvatski politički predstavnici proglase treći entitet. Najveći gubitinici ovakvog epiloga bili bi svakako Bošnjaci, kojima bi se smanjile ovlasti u velikoj mjeri, što bi bio uvod u provođenje aparthejda nad narodom koji u Bosni i Hercegovini čini više od 50% stanovništva. Prije tačno dvadeset devet godina u julu mjesecu 1993., međunarodna zajednica je vršila pritisak nad bošnjačkim političkim predstavnicima predvođenim Alijom Izetbegovićem, tada predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Naime, Owen-Stoltenbergov ili Ženevski plan, predviđao je da Bosna i Hercegovine bude Unija tri nacionalne republike, koje bi nakon dvije godine imale pravo na nezavisnost, što je u praksi značilo da bi međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina doživjela kraj. Uprkos tome što su Bošnjaci bili u nepovoljnom položaju, nisu prihvatili podjelu Bosne i Hercegovine. Sama činjenica da je Armija Republike Bosne i Hercegovine morala voditi odbranu od agresorskih napada Vojske Republike srpske, Hrvatskog vijeća odbrana i autonomaških paravojnih formacija predvođenih od strane presuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića, svjedoči da su Bošnjaci bili pred slomom, što su bile i procjene određenih međunarodnih faktora.
Uslijed ovakve konstalacije odnosa Bošnjaci nisu prihvatali podjelu, pa onda ne treba da čudi što je preko 7.000 okupljenih probosanskih snaga jasno iskazalo svoje opredjeljenje da neće prihvatiti na podjele ni u miru. Schmidt je shvatio ozbiljnost situacije, te posljedica koje bi izazvalo njegovo nametanje izmjena Ustava i izbornog zakona. Ipak, tek u narednim mjesecima, neposredno pred Opće izbore, saznat ćemo konačni epilog ove situacije koja je pojačala političku krizu unutar Bosne i Hercegovine. Probosanske snage su uspjele izršiti pritisak na OHR, što je izuzetno značajan uspjeh, a potpuna pobjeda demokratije, ljudskih prava i jednakosti biće ukoliko se provedu sve presude međunarodnih sudova, bez davanja prioriteta jednim u odnosu na druge.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, Sjeverna Makedonija je značajno stabilnija, a jedan od razloga za to jeste i njihovo članstvo u NATO savezu. Nakon mnogo truda, te gorkih kompromisa i ustupaka, Sjeverna Makedonija je dobila i zeleno svjetlo za kandidatski status u Evropskoj uniji, međutim, prema mnogima, kandidatski status dolazi veoma kasno. Ovakvo mišljenje ogleda se i u procjeni da je Sjeverna Makedonija učinila krupne i radikalne poteze kako bi zadobila povjerenje evropskih lidera, a najradikalniji potez na tom putu svakako je promjena imena države.
Pritisci od strane Grčke i Bugarske postepeno su utihnuli, ali se ipak čini kako određena pitanja još uvijek nisu riješena, posebno na relaciji Bugarska-Sjeverna Makedonija. U novijoj političkoj historiji Evrope, Sjeverna Makedonija sasvim sigurno jedna od zemalja koja je pokazala najviše spremnosti kako bi postala dijelom evropske porodice, ali do toga još uvijek neće doći. Jasna je to poruka i ostalim zemljama Zapadnog Balkana da veliki kompromisi ne garantuju evropsku naklonost, probosanski orijentirane snage ne trebaju odustati od zajedničkog stava, a to je jedinstvena i nedjeljiva Bosna i Hercegovina. Nakon pada prosrpski orijentirane vlade u Crnoj Gori, politička situacija jeste značajno stabilnija, ali politička previranja, nesigurna većina koja nagovještava novi pad vlade, jasno upućuju da Crna Gora još uvijek neće postići željenu politčku stabilnost kojoj se nadaju građani ove zemlje.
Kada je riječ o Srbiji, novu većinu u ovoj zemlji čine izuzetno desno opredjeljene stranke, koje će se u kontekstu regionalne saradnje nastojati dokazati da od desnog uvijek može još desnije, posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Kosovu, ali i pomenutoj Crnoj Gori koja je svakako jedan od vanjskopolitičkih interesa Srbije. Hrvatska vlast je svu svoju energiju usmjerila prema Bosni i Hercegovini, a tamošnji političari kao da se takmiče ko će napraviti radikalniji istup s ciljem omalovažavanja države Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg bošnjačkog naroda.
Kopiranje Dodikove šovinističke i fašističke retorike u kojoj Bošnjake naziva prema vjerskoj odrednici muslimani, kopira i izuzetno devijantni i neuravnoteženi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Poruke koje su posljednjih nekoliko sedmica pristizale od strane hrvatskog državnog vrha (ministar vanjskih poslovan Gordan Grlić Radman, premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović, te pojedini saborski zastupnici) ne mogu se protumačiti kao prijateljske i dobronamjerne, posebno jer je Hrvatska ponopravna članica NATO saveza i Evropske unije, te bi kao takva morala da svoju vanjsku politiku bazira na zalaganju za mir i jačanje regionalne saradnje.
Uzmemo li u obzir navedeno, nije potrebno detaljnije pojašnjavati zbog čega Bosna i Hercegovina i njen najbrojniji narod Bošnjaci imaju zamjerke na odnos susjeda i komšija prema njoj. Također, ideja „Open Balkana“ ne može biti prihvatljiva za Bosnu i Hercegovinu u trenucima kada se na dnevnom nivou njen suverenitet i integritet dovodi u pitanje.
Jasno je da regionalna saradnja mora postojati, te da su sve zemlje osuđene na nju u manjoj ili većoj mjeri, ipak, saradnja ima smisla samo ako je iskrena i ako između aktera nema otvorenih pitanja, što nažalost nije slučaj. Hrvatska i Srbija moraju pokazati svojim postupcima da poštuju svoje susjede i da se ne mješaju u njihove unutrašnje stvari, bez takvog odnosa nema kvalitetne regionalne saradnje, zbog čega najviše ispaštaju građani zemalja u regionu.
