Berlinska Aleksandrida Berlinska Aleksandrida
Po svom obimu i značaju u bosanskoj srednjovjekovnoj književnosti prvo mjesto zauzima religijska književnost. Na pitanje postojanja svjetovne književnosti, možemo odgovoriti da se, sudeći... Berlinska Aleksandrida

Po svom obimu i značaju u bosanskoj srednjovjekovnoj književnosti prvo mjesto zauzima religijska književnost. Na pitanje postojanja svjetovne književnosti, možemo odgovoriti da se, sudeći po sačuvanim djelima, nije razvio ovaj tip književnosti. Dakle, književnost koja se razvijala na području bosanske srednjovjekovne države je religijska. Nije nam poznato čak ni da su postojali neki žanrovi ili knjige sekularne književnosti koji su vremenom izgubljeni ili propali. Ne postoje ni pouzdani podaci da je takva vrsta literature dolazila na prostor srednjovjekovne Bosne, na dvorove bosanskih feudalaca i vladara. Međutim, postoje opravdane indicije za takvo nešto, jer je Bosna imala dosta razvijene kulturne kontakte sa Dalmacijom i Dubrovačkom Republikom.

Kada govorimo o svjetovnoj književnosti, za koju smo već rekli da nemamo dovoljno jasnih podataka, izuzetak čini Berlinska Aleksandrida. Njeno datiranje pada nakon 1463. godine, odnosno nakon pada Bosanskog Kraljevstva, ali postoje mišljenja da je predložak mogao biti pisan u ranijem periodu i to na prostoru srednjovjekovne Bosne.

Šta je to Berlinska Aleksandrida?

Romani kao što su Aleksandrida, nisu specifičnost za slavenska područja, ali ovakvih romana je bilo po cijeloj tadašnjoj Evropi. To su najčešće isti romani, koji su nastajali u nekom kulturnom središtu, bivali prevođeni i dopunjavani, te su na takav način postajali opća evropska kulturna baština. Aleksandrida je romanizirana i kristijanizirana historija osvajanja Aleksandra Makedonskog. Međutim, pored svih uređivanja, od historijskih činjenica, u Aleksandridi je ostao samo kostur, sve ostalo su dopune velikog broja događaja, opisa nevjerovatnih krajeva, flore, faune i ljudi. Smatra se da je začetak romana nastao u Grčkoj, ali svoj definitivni oblik dobija na području srednjovjekovne Srbije, odakle se širio na istok i zapad i postao općejužnoslavenski roman.

Opći podaci

Rukopis Berlinske Aleksandride je izdat u Minhenu 1970. godine. Kodeks je pisan na papiru, a listovi su složeni u sveščice od po pet presavijenih listova. Na listovima kodeksa vidljivi su vodeni znaci koji datiraju u posljednje decenije 15. stoljeća. Tekst je pisan u jednom stupcu. Na stranici ima po 15 redova. Kodeks nije sačuvan cijeli, nedostaje prvih 35 stranica. Na nekim praznim stranicama uočljivi su zapisi iz kasnijeg vremena. Tako se na jednoj stranici uočava se zabilješka pisana tajnopisom uz broj 1535, što bi mogla biti godina nastanka zabilješke. Van den Berk smatra da je te 1535. godine rukopis bio u posjedu jedne bosanske porodice. Sljedeća prazna stranica Aleksandride je dopunjena latinskom bilješkom iz koje je vidljivo da je 15. augusta 1582. godine rukopis bio u posjedu porodice Beck iz Leopoldstorffa, pored Beča. Rukopis je bio poklonjen Paulu Leypordusu, preko kojeg isti dospijeva u vlasništvo porodice Aschenbrenner. Naslikan je i grb ispod kojeg je natpis Christiane Aschenbrenners. Danas se kodeks nalazi u Pruskoj državnoj biblioteci u Berlinu.

Zašto ovo književno djelo smjestiti na područje srednjovjekovne Bosne?

Na osnovu paleografske, ortografske i jezičke analize, ovaj kodeks se može smjestit u Bosnu, te se može pretpostaviti da je i neposredni predložak napravljen vjerovatno u Bosni. Pismo je brzopisna ćirilica sa bosanskim inovacijama kao što su neka slova kvadratičnog oblika. Ortografske karakteristike su preuzete iz bosanskog srednjovjekovnog poluustava, kao što je pisanje e u vrijednosti je, iza vokala i na početku riječi, jata za ja i drugi primjeri. Sudeći po jeziku, koji je izrazito štokavski, Berlinska Aleksandrida je prepisana na zapadnom ili jugozapadnom ikavskom području Bosne.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi kojoj religijskoj sredini pripada ovaj tekst. Postoji mogućnost da je Aleksandrida rad bosanskih franjevaca, zato što su oni upotrebljavali, paleografski, sasvim sličnu ćirilicu u svojim samostanima. Također, nije isključeno ni da je ovaj kodeks prepisivan u krugu vjernika Crkve bosanske, ali za ovakvu tvrdnju nedostaju nam dokazi.

Za Intelektualno.com piše: Alen Borić

 

 

Facebook komentar

Intelektualno