Mula Mustafa Bašeskija, bošnjački ljetopisac, rođen je u Sarajevu 1731. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Nakon mektebskog obrazovanja, Bašeskija je izučio kazaski zanat. Međutim, ovim poslom se nikad nije bavio. Kratko vrijeme nakon završene medrese bio je imam. Konačno 1763. godine Bašeskija se opredijelio za službu narodnog pisara. Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija, s pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadrihodže. Pretpostavlja se da je umro 18.8.1809. godine u Sarajevu. O Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada. Bašeskija počinje pisati događaje kao dvadesetpetogodišnji mladić. Godine 1756. počinje bilježiti događanja u svojoj okolini, tačnije događaje iz Sarajeva.
Narodni pisar
Ublizini sarajevske Sahat-kule Bašeskija je imao svoj dućanu u kojem je obavljao poslove narodnog pisara. Za nepismeni puk je pisao, prepisvao, bilježio. Pisao je molbe, pritužbe, ugovore, smrtovnice i mnoge druge zapise. Bašeskijin Ljetopis više je od pukog bilježenja događaja, on analizira život Sarajeva tog vremena.
Mula Mustafa Bašeskija Ljetopis piše arapskim neshi-pismom na turskom jeziku. Ovim jezikom u 18. stoljeću služio se manji broj gradskog stanovništva kako u Sarajevu, tako i u ostatku Bosne. Jezik je sadržao brojene elemente našeg jezika, a Osmanlije ga nazivaju bosanski dijalektom. Dijelovi koje Bašeskija piše na maternjem jeziku su i najdragocjeniji zbog toga što predstavljaju sarajevski govor tog vremena.
Događaje u svom Ljetopisu Bašeskija bilježi prema hidžretskim godinama, ali za mjesece koristi nazive iz narodnog govora, a ne prema hidžretskom kalendaru. Treba istaći da Bašeskija u 18. stoljeću svoj maternji jezik naziva bosanskim. On svoj jezik izvanredno poznaje te ističe njegovo leksičko bogatstvo. Prema riječima Bašeskije, bosanski jezik je na leksičkom nivou bio bogatiji od turskog i arapskog. Bašeskija je bio jedan od hroničara koji je imao smisao za detalje, znao ih je zapaziti i na efektan način zapisati, samim tim i ovjekovječiti.
Bilježenje događaja predstavlja srž na kojoj se zasniva Ljetopis, ali uz to Bašeskija bilježi i narodne pjesme. Također, u sklopu Ljetopisa nalazi se nekrologi, kao i pisareva poezija. Bašeskija se okušao i u poeziji, koju piše i na turskom i na našem jeziku. Pored poezije, u svom Ljetopisu Bašeskija je zapisao i četiri narodne pjesme: Ramo i Saliha, Zečkova pouka, Ah, divojko, bila nosa, Galen prosi gizdavu divojku. Ove narodne pjesme od neizmjernog su zančaja kao jezička i folklorna građa. One su ujedno i najstariji zapisi naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi.
Historija, književnost, jezik
Nemoguće je govoriti o Bašeskijinom Ljetopisu, a pri tom ne spomenuti neke od njegovih stilskih odlika. Prisustvo kur’anskog stila u njegovim zapisima sasvim je razumljiva pojava s obzirom da je Bašeskija bio i derviš. Kod Bašeskije je prisutna distanca u odnosu na viđeno, odnosno iskustvo aktivnog posmatrača svekolikog zbivanja. Pisanje s distance karakteristično je za mnoge hroničare.
Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije nije samo dokument o Sarajevu u 18. stoljeću. Ljetopis je svjedok minulog vremena koji sadrži obrise stvarnih ljudi i njihovih sudbina. Bašeskijin Ljetopis je u sebi sažeo i historiju, i književnost, i jezik i etnologiju. Imajući to u vidi, možemo s pravom zaključiti da je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije riznica koja je zanimljiva za brojne analize i istraživanja i na književnom, i na jezičkom i na historijskom planu.
Jezički gledano Bašeskijin Ljetopis obiluje građom koja je specifična za govor grada Sarajeva, pa i šire, za govor Bosne i nacionalnih skupina koje u njoj žive. Jezičku analizu je moguće izvršiti na svim jezičkim nivoima, ali je na planu leksike Ljetopis naročito znimljiv.
Mula Mustafa Bašeskija bio je alim, derviš, narodni pisar koji će ostat upamćen po svom Ljetopisu, koji mu je donio titulu prvog bošnjačkog ljetopisca.
Piše: Nermana Crnčalo
Intelektualno.com
