Nakon referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, mnogi su pomislili da će budućnost domovine postati izvjesnija. Međutim, umjesto slavlja, građane Sarajeva su u narednim danima dočekale barikade, momci sa crnim čarapama na glavi i sa puškama u ruci. To je bio tek uvod u ono što će se u Republici Bosni i Hercegovini dešavati u naredne četiri godine. U svojoj knjizi „101 ratna priča“, general Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasim Delić je govorio i o njegovom susretu sa „čarapanima na barikadama“, kako ih je nazvao.
Neprospavana noć
Kroz njegov opis, možemo uočiti realno stanje u Sarajevu 2. marta 1992. godine. Svoju priču započinje jednim pozivom koji je dobio u 03:00 sati ujutru. Pozvala ga je supruga njegovog bivšeg starješine Nebojše Andrejevića. Andrejevićeva supruga ga je upitala da li zna zašto su Nebojšu pozvali u kasarnu? Sam Delić se iznenadio, jer nije znao ni za kakve pozive te noći, iako je bio na jednoj od ključnih dužnosti u Komandi Sarajevskog korpusa Jugoslovenske narodne armije. Poziv je Delića uznemirio. Nije mu bilo jasno kako neko poziva kapetana, a ne i načelnika Operativnog odjeljenja Komande korpusa. Delić kaže da tu noć nije mogao zaspati.
Prve barikade u Sarajevu
Njegov opis dana, kada je krenuo na posao, počinje sa isticanjem praznih ulica. Tramvaji nisu radili. Tek poneki prolaznik. Veći broj ih se vraćao, nego što je išao ka gradu. Iz razgovora prolaznika, koji su se vraćali iz pravca Pofalića, čuo sam da su postavljene neke barikade. Nisam mogao zaključiti o čemu se radi, te sam odlučio da krenem pješke na posao u Komandu na Bistriku. Kako sam se s Čengić Vile približavao zgradi Elektroprivrede, a potom i hotelu Bristol, susretao sam sve više ljudi koji su se uspaničeno vraćali i uzbuđeno razgovarali. I meni se ukazao neobičan prizor. Na raskrsnici na Pofalićima su postavljene barikade. Autor dalje opisuje izgled ljudi na barikadama, sa crnim maskama na licima, naoružani puškama. Prijetili su i ispaljivali metke upozorenja. Ipak, Delić odlučuje da na posao dođe preko sarajevskog naselja Grbavica. Međutim, na Vrbanja mostu ponovila se slika sa Pofalića.
Sve je bilo već isplanirano?
Kada sam pokušao krenuti dalje, „čarapani“ su me upozorili, kao i neke druge zabrinute građane: „Ne idite dalje! Vratite se! Taj dan Delić nije uspio doći na posao. Nakon što je shvatio šta se dešava, odlučio se vratiti svojoj kući na Čengić Vili. Odlučio je da nazove Komandu korpusa. Javio mu se Mića Pantelić, koji se nije čudio zašto Delić nije uspio taj dan doći na posao. Svoje svjedočenje o pripremi agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastavio je sa novim saznanjem. Sutradan sam saznao da su na posao došli samo Srbi, ne svi, nego probrani. Došli su oni koji su bili uključeni u pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa i barikada u Sarajevu 2. marta. Bila je to generalna proba za okupaciju ili podjelu Sarajeva od strane JNA, odnosno, srpskog agresora i njegovih kolaboracionističkih saveznika u Bosni i Hercegovini. Svoje poglavlje „Čarapani na barikadama“, general Rasim Delić završava razmišljanjem kako bosanskohercegovačko stanovništvo nije bilo svjesno šta se dešava. Smatra da su barikade od 2. marta trebale da osvijeste građane. Svjesno potiskivanje ratne opasnosti, koja se poput aveti nadvijala nad našom zemljom, je još kraće vrijeme vladalo u glavama mnogih Bosanaca i Hercegovaca. A rat je već počeo.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
