Antikomunističke čistke u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata

Konfrontacija sa SSSR-om i lagerom komunističkih zemalja nakon Drugog svjetskog rata, pored vanjskopolitičkih imala je i neposredne političke odjeke unutar samih Sjedinjenih Američkih Država. Strah od „subverzivnog“ komunističkog elementa unutar SAD-a uzrokovao je veliku antikomunističku kampanju u zemlji, poznatu pod imenom makartizam (eng. McCarthyism, po republikanskom senatoru Josephu McCarthyu)

U februaru 1950. godine republikanski senator iz Wisconsina Joseph McCarthy održao je prvi vatreni govor protiv domaćih komunista i elemenata koji sarađuju sa SSSR-om, upozoravajući na „konačnu totalnu borbu između komunističkog ateizma i kršćanstva.“ Optužujući ljude iz samog vrha američkog političkog establišmenta, McCarthy je tvrdio da posjeduje listu komunističkih aktivista u State Departmentu i na drugim važnim mjestima, a koji su Kinu predali komunizmu. Dodao je još da su obavještenja, koja on dobija o izdajnicima, sasvim precizna i pouzdana, te da posjeduje listu od 250 takvih izdajnika. U naredne tri godine pokrenuti su procesi protiv mnogih osumnjičenih „crvenih aktivista“ iz raznih društvenih slojeva, od sindikalnih predstavnika do univerzitetskih profesora.

Mnogi historičari se slažu da je antikomunistička kampanja u SAD počela prije ere makartizma, odnosno prije javnog nastupa republikanskog senatora. Philip Jenkis u svom djelu „A History of the United States“ konstatuje da su čistke „crvenog aktivizma“ započele još 1946. godine, te da se čitav proces uglavnom odvijao za vrijeme demokratske administracije predsjednika Trumana (1946-1953). Prva žrtva kampanje bila je Komunistička partija SAD (CPUSA), čije je rukovodstvo u julu 1948. godine optuženo za rasturanje literature i pamfleta sa ciljem rušenja Trumanove administracije. Vrhovni sud SAD-a je u slučaju Denis 1951. godine presudio da se čak i takve aktivnosti mogu sankcionisati, te da se od Vlade ne može zahtijevati da ne preduzima ništa dok ne započne aktivna priprema njenog rušenja.

U razdoblju od 1946. do 1951. godine mnoge savezne države zabranjuju rad Komunističke partije na svojim teritorijama. Represalije u pojedinim saveznim državama osjetili su svi članovi tamošnjih ogranaka partije, pa čak i svi oni za koje se sumnjalo da imaju veze sa komunistima. Represalije su išle toliko daleko da se pojedinim optuženicima uskraćivala socijalna pomoć. Svi državni službenici, profesori, učitelji za koje se sumnjalo da su dio „subverzivnog“ elementa, otpuštani su sa svojih službi po kratkom postupku, a zakonodavna tijela su usvajala takve mjere velikom većinom glasova, prvenstveno iz straha političara da se i oni ne nađu na optuženičkoj klupi. Sudski procesi protiv komunista trajali su do sredine pedesetih godina.

Suđenje Algeru Hissu, službeniku State Departmenta, koje je trajalo od 1948. do 1950. godine, za navodnu špijunažu u korist SSSR-a, potstakao je strah kod naroda od izdajica na visokim položajima. To dovodi do velike pojave nasilja u vidu građanske samozaštite, koje organizuju grupe veterana i katolika, a čija je meta najčešće bio radnički sindikat i organizacije koje su u Drugom svjetskom ratu podržavale Sovjetski Savez. Veliku ulogu u „potrazi za izdajicama“ odigrao je Komitet za antiameričku djelatnost Predstavničkog doma Kongresa koji je ograničavao slobodu govora i pravo na zaštitu od samooptuživanja, temeljnih načela američke demokratije.

Posebno aktivni u antikomunističkoj kampanji bili su takozvani „profesionalni doušnici“ na čijim se svjedočenjima temeljila akcija Komiteta. Svako onaj ko je bio jednom optužen za veze sa komunistima teško je mogao dokazati nevinost, osim ako i on sam ne postane doušnik. Svaki optuženik je bio upisan u „crnu listu“ privatnih istraživačkih agencija, mahom sastavljenih od nekadašnjih agenata FBI-a, koja je davana na konsultaciju potencijalnim poslodavcima, što je lišilo nade svakog osumnjičenog da jednoga dana dobije zaposlenje. Također, metodom oduzimanja pasoša velikom broju osumnjičenih onemogućeno je da spas nađu u emigraciji.

Velike udarce antikomunističke čistke pretrpili su radikalni sindikati, koji su bili teško pogođeni kampanjom i djelovanjem katoličkog sindikata, te nasilne građanske mase. Predmetom čistki bila je i filmska industrija, kroz saslušanja fimskih radnika 1947. i 1948. godine. Ovaj slučaj je popularizovan u narednim godinama, kada pojedini optuženici ekraniziraju svoje iskustvo iz ovog perioda. U oblasti obrazovanja se, također, osjetila prisutnost antikomunističke kampanje, pogotovo jer su mnogi univerzitetski profesori i članovi sindikata učitelja optuženi za crvenu aktivnost. Te optužnice su u školama stvarale osjećaj paranoje, jer su mnoge institucije pokrenule reviziju školskih udžbenika kako bi se iz njih očistili sumnjivi sadržaji.

Popularnost Jospeha McCarthya dosegla je vrhunac u januaru 1953. godine, kada on preuzima Stalni potkomitet za istrage pri Senatu. U oktobru iste godine, McCarthy i njegovi saradnici započinju istragu protiv optuženih iz vrha Armije SAD, koja je dovela do njegovog pada. Naime, po prvi put se na optuženičkoj klupi našao kadar dostojan da uzvrati aparatu, te da sa sebe skine odgovornost. Televizija i masovni mediji, za McCarthya su se pokazali kao mač sa dvije oštrice, iz razloga što je milionski auditorij u SAD-u imao priliku da vidi poniženje i sunovrat koji je na suđenju doživio McCarthy i njegova politika. U martu naredne godine, nova administracija predsjednika Eisenhowera osuđuje McCarthya, a Senat ga u decembru iste godine kažnjava. Iako se pad McCarthya uzima kao međaš za kraj ere čistki, ipak su se, u manjim razmjerama, progoni komunista nastavili. Pojedini diskriminatorski zakonodavni akti usvojeni u ovom periodu, ostali su važeći sve do 70-tih godina XX vijeka.

Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar