Alena Demirović za Intelektualno.com: Mi Bošnjakinje u američkoj državi Vermont poznate smo po dočeku i našoj kuhinji Alena Demirović za Intelektualno.com: Mi Bošnjakinje u američkoj državi Vermont poznate smo po dočeku i našoj kuhinji
Da se Bošnjaci nastoje što bolje organizirati i u mjestima gdje ih brojčano baš i nema previše svjedoči priča Alene Demirović iz američke države... Alena Demirović za Intelektualno.com: Mi Bošnjakinje u američkoj državi Vermont poznate smo po dočeku i našoj kuhinji

Da se Bošnjaci nastoje što bolje organizirati i u mjestima gdje ih brojčano baš i nema previše svjedoči priča Alene Demirović iz američke države Vermont koja već dugi niz godina živi na teritoriji Sjeverne Amerike. Demirović trenutno obnaša družnost sekretara Instituta za istraživanje genocida u Kanadi, a za edukativni portal Intelektualno.com govori o njenom iseljeničkom iskustvu i življenju Bošnjaka u Vermontu.

-Dolazak Bošnjaka u Vermont?

Demirović: Krajem 1992.godine u američkoj državi Vermont počinju da dolaze izbjeglice iz Bosne i Hercegovine da bi se do 1998. godine njih oko 3000 nastanilo širom ove male države. Većina njih su bili iz miješanih brakova pa se ne može tačno odrediti koliko baš njih se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Bilo je tu nekih manjih organiziranih društava kao na primjer žensko udruženje “Building bridges” i kulturno umjentičko društvo koja su se vremenom rasformirala zbog nedostatka interesa naših ljudi. Trenutno postoji mesdžid tj. Islamic Center of Vermont gdje se sastajemo. Nekoliko naših bošnjačkih žena učestvuje u tome, no pošto nemamo našeg imama niti podršku od bilo kakvih institucija nismo u mogućnosti da napravimo neke velike korake ka proširenju u Bošnjačkoj zajednici u Vermontu.

-Koliko Bošnjaci uspjevaju da sačuvaju svoju tradiciju u ovoj američkoj saveznoj državi?

Demirović: Kao što sam navela gore nismo u mogućnosti da napravimo neke drastične korake da bi se naše aktivnosti preopoznale i podržale. Uglavnom se sastajemo jednom mjesečno gdje uz večeru planiramo čisćenje mesdžida i poneke humanitarne akcije. Skoro smo podržale nekoliko naših Bošnjakinja kojima je u familiji bio slučaj teške bolesti. Trenutno pripremamo iftar u mesdžidu gdje se članovi komune okupe i jedan dan u vikendu posluže ostale članove. Primjera radi tu su muslimani iz arapskih zemalja, Indije i Pakistana, Somalije, itd. Tako nam ramazan prode u kušanju hrane iz ostalih muslimanskih zemalja. Mi Bošnakinje smo prepoznatljive po dočeku i našoj kuhinji pa je često mesdžid prepun za naš iftar. U Vermontu nije bilo Bošnjaka prije agresije i tek početkom 1992.godine počinju da se doseljavaju. U Vermontu ne postoji niti jedna bošnjačka orgaizacija koja bi pomogla našem narodu i vecina familija kao i djece se asmilirala američkom načinu života. Nedavno nam je ponuđena pomoć od Islamskog centra Plav-Gusinje iz New Yorka u vjerskom smislu koju ćemo ako Bog da da prihvatimo u budućim projektima i potrebama. Takođe, pripremamo otvaranje ogranka Bošnjačke Kulturne Zajednice, ali o tome ćemo vas naknadno obavijestiti.

Na koji način Bošnjaci sarađuju sa vlastima SAD, te da li oni podržavaju vaše aktivnosti?

Demirović: Bošnjaci u Vermontu su veoma pošten narod i nikad nismo imali nekih velikih problema. Oni koji su upali u nevolje većinom se ne izjašnjavaju  kao Bošnjaci pa ne bih mogla o njima da komentarišem. Tu je bio Ured za izbjeglice koji je upućivao na početku gdje da se traži pomoć i kako ali glavni cilj američkih vlasti pri raseljavanju izbjeglica je da ih u što kraćem roku osposobi za rad i asimilira pa bilo koji vid pomoći je bio sveden na minimum.  Trenutno Bošnjacka zajednica u Vermontu nema većih aktivnosti.

Pokazuju li mladi interes za učenje bosanskog jezika?

Demirović: Ono što djeca nauče kod kuće od roditelja je jedini način da se barem malo osjeti naša kultura, ali i to je zbog obaveza roditelja znatno zanemareno. Bosanska škola nije nikad postojala osim par žena koje su pokušavale da sprovedu časove, ali nisu uspjele. Trenutno radimo na projektu koji će poraditi na ponovnom osnivanju bosanske škole. Trebamo navesti da su ovdje familije pretežno iz miješanih brakova i interes nije toliki da se održi naša kultura nego je više fokus na tome da se asimilira u američko društvo.

-Da li Bošnjaci kao narod osjećaju posljedice islamofobije ili neki drugi oblik segregacije?

Demirović: Nije mi poznato da je došlo do islamofobičnih napada na muslimane u Vermontu. Islamski centar u Vermontu je poslije napada na Novom Zelendu bio pod zašttitom policije i Vermontske komune. Ljudi su dolazili da nauče o Islamu i muslimanima u Vermontu te da nam ponude pomoć. Za ramazan nam dolaze katolici, židovi, čak i ateisti kako bi osjetili čar ramazana i slogu muslimana u ovoj maloj državi. Mi smo ovdje slobodni da praktikujemo vjeru i bilo bi loše od mene da kažem išta protiv jer Vermont je voema liberalna mala država u Americi koja je izrodila mnoge prijatelje Bosne i Hercegovine kao što je to bio Howard Deen, Bernie Sanders (trenutni SAD predsjednički kandidat) te američki senator Patrik Leahy.

intelektualno.com

Facebook komentar

Intelektualno