Sistem vodovoda koji treba dovesti vodu do potrošača zapravo nije orginalno rimski izum. Naime, već u Mezoptamiji, davno prije antičkog perioda natkriveni kanali opskrbljivali su stambene kuće vodom iz Eufrata i TIgrisa. Ostaci akvadukta su pronađeni u Silu kod Jeruzalema u Palestini. Grci su se isto tako služili podzemnim vodama ili galerijama uklesanim u kamen kako bi doveli vodu do sušnih područija. Rimljani su prvi došli na zamisao o golemom vodovodu kojim su mogli riješiti probleme vodoopskrbe. Oni su davali prednost prijenosu vode iznad zemlje pred onim pod zemljom jer su se rimski graditelji suprotstavljali upotrebi kanala, a povišeni vod je čuvao vodu od onečišćenja ili krađe.
Prvi akvadukt
Razliku u visini vodovoda pažljivo bi izračunali kako bi izbjegli prejaki nagib, a time i prejaki pritisak vode. Na dionicama su postavljali spremnike (castella). Odatle je voda tekla bronzanim cijevima (calicae) u olovne cijevi za raspodjelu (fistulae). Tehnika ljevanih zidova omogućavala je izgradnju velikih i stabilnih svodova, čak s nadogradnjama koje su mogle savladatinepravilnost terena i tako smanjiti dužinu trase. Na zemlji su se veliki lukovi divno uklapali u krajolik i katkad predstavljali prava umjetnička djela. Opskrba vodom je uvijek bila jedna od glavnih briga Rimljana. Ona je bila od najvećeg interesa kako za funkcioniranje terma, tako i za sigurnost samog grada Rima. Prvi akvadukt je sagradio graditelj poznate ceste Via Appia koja spaja Rim i Kapuu, veliki Apije Klaudije Cek. Završio ga je 312. godine prije nove ere. Akvadukt je bio imitacija još nezrelih grčkih uzora. Riječ je o jednostavnom zazidanom kanalu koji se nalazio na zemlji ili je bio ugrađen u zemlju. U tom slučaju je bio natkriven te je morao slijediti beskrajne uzvisine i padine terena. Ani Vetus, sagrađen 272. godine p.n.e., bio je dugačak 60 kilometara i bio je priv vijadukt. Nakon toga 144. godine p.n.e. je podignuta Aqua Marcia, prvi akvadukt koji je cijelom dužinom prolazio iznad zemlje. Izgradnja je trajala 4. godine a voda se dovodila iz zemlje Sabinjana. Car August je već izgrađenom akvaduktu pripojio još jedan-Aqua Augusta. Godine 33. p.n.e. Agripi je njegov punac Oktavijan prenio posve novi raspored vodovodne mreže. Sada su se uglavnom upotrebljavali lukovi. Ali, cjelokupno ostvarenje još nije bilo zadivljujuće koa u seljedećem stoljeću pod Klaudijem i Neronom.
Posljednje akvadukte sagradili Klaudije i Neron
August je povećao zapreminu već postojećih sistema dotoka i sagradio još dva vodovoda, Aquae Julija et Virgo 19. godine p.n.e. car je iskopao i brojne bunare po cijelom gradu. Toj činjenici zahvaljujemo više autentičnu izreku. Kad je narod jednog dana zatražio od Augusta da im podjeli vino, on je odgovorio: “Moj zet Agripa dao vam je dovoljno vode za piće!” Krajem 1. stoljeća n.e. akvadukti su narodu davali 992.200 prostornih metara vode, što je toliko da je svaki Rimljanin raspolagao dnevno sa šesto do devetsto litara. Uz šest akvadukta koji su uglavnom opskrbljivali vodom kuće na lijevoj strani Tibra, August je dodao i sedmi, Alsietina. On je izlazio iz jezera u Etruriji. Ta voda nije bila pitka i služila je za obskrbu numahija što su se održaval u pozorištu koje je August dao sagraditi posebno za tu svrhu. Posljednje su akvadukte sagradili Klaudije i Neron za gornji grad kojem je i dalje nedostajalo vode. Dakle, dali su podići Aqua claudia i Anio Novus. Oni se, nakon što ih je Vespazijan obnovio, još danas uzdižu na Porta Maggiore trideset i dva metra iznad temlje. To su najviši akvadukti na rimskom područiju. Potkraj Augustova doba Rim je imao šest takvih zdanja. Gledano u cjelini, tehnologija je znatno napredovala, kada je pronađen i usavršen način gradnje akvadukta s mostovima uz čiju pomoć su se mogle povezati doline. Ako je broj koji nam navodi Frontin tačan (992.200 prostornih metara vode na dan) možemo zaključiti da su stanovnici antičkog Rima raspolagali količinom pitke vode znatno većom od one koju imaju današnji velegradovi.
Piše: Haris Popaja
intelektualno.com
