Ahmed ef. Hrustanović rođen je u Srebrenici. Godine 2005. završava medresu na Čajangradu kod Visokog, a četiri godine poslije i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. U genocidu su mu ubijeni svi muški članovi uže i šire porodice. Godine 2014. odlučuje da se vrati u Srebrenicu. Trenutno obavlja imamsku dužnost u Bijeloj džamiji. Sa Ahmed ef. Hrustanovićem smo razgovarali o životu u Srebrenici, problemima sa kojima se susreću i sličnim temama.
Razgovarao: Alen Borić
Intelektualno.com: Kako je živjeti i raditi danas u Srebrenici, sa kojim problemima se susrećete?
Hrustanović: Prije šest godina sam donio odluku da se vratim Srebrenicu. Hvala Bogu, to je bila moja najbolja odluka u životu. Živjeti u Srebrenici za mene je, zaista, nešto posebno. Nigdje nisam tako sretan, zadovoljan i smiren kao u svojoj Srebrenici, sa ljudima kojim se družim, koje, skoro pa sve poznajem. Nas je malo ovdje, ali većina nas ne želi pomisliti na život negdje drugdje. Život bez Srebrenice, bio bi moguć, ali ja to ne bih više mogao nazvati sretnim životom. Iako mi se pružaju prilike da odem, ja to jednostavno ne mogu. Ne mogu ostaviti svoj grad, svoje zadovoljstvo u njemu, svoje šehide, ovu krasnu prirodu i ljude koje u njoj žive. Molim Boga Dragog da nas sačuva sa dobrim ljudima ovdje zauvijek.
Intelektualno.com: Kakvi su međuljudski odnosi među Srebeničanima?
Hrustanović: Možda će nekima biti čudno, ali kao što sam rekao, mi se manje više svi poznajemo i pozdravljamo, surađujemo koliko je to moguće, i uvijek ćemo jedni drugima pomoći kad god to bude potrebno. Na putu do džamije zaista sretnem mnogo ljudi, i Bošnjaka i Srba, i stranaca i domaćih, sa svim nastojim da se lijepo upitam ili barem osmjehnem ljudima da bar malo popravim dan. Ljepotu koju vjernik osjeća u duši treba pokazati svakome. Čovjeku, životinji i biljki na kraju. Takav je bio naš Uzor a.s. Politika je ta koja ovdje ljude zavađa i ne da im mira. Ti ljudi svojim unutrašnjim neredom u duši nastoje narpaviti nered i oko sebe tj., drugih ljudi.
Intelektualno.com: Vi ste imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, vodite i mektebsku nastavu. Koliko djece pohađa mekteb? Koliko mektebska nastava doprinosi intelektualnom razvoju mališana?
Hrustanović: Mektebsku nastavu u našem džematu, džematu Srebrenica grad, pohađa 81. dijete. Mektebska nastava poslije škole je svakako najvažnije institucija kod nas Bošnjaka, tako i u Srebrenici. Budući da su naša djeca nevjerovatno diskriminisana u školi, neučeči svoj jezik, historiju, te bivaju prisiljena da slušaju himne i crtaju likove druge religije i kulture, a istovremeno ne učeči institucionalno o svojim, tu je mektebska nastava da sve to nadoknadi. U mektebu ne naša djeca ne uče samo o svojoj vjeri, nego o svom jeziku, o neiskrivljenoj hitoriji i činjenicama iz proslošti i mnogim drugim korisnim stvarima. Dakle, važnost mekteba je nepocjenjiva u očuvanju našeg identitea, vjere i kulture.
Intelektualno.com: Sa kojim problemima se Vi kao imam susrećete u Srebrenici? Šta Vas, s druge strane, najviše motiviše da obavljate dužnost imama?
Hrustanović: U Srebrenici za mene lično nema nekih velikih nedostataka, imamo veliku podršku od ljudi sa svih strana svijeta, a posebno nam znači podrška od naše najdraže institucije Islamske zajednice. Njena podrška je također, neprocjenjiva, bez naše Institucije zaista mnoge stvari bi bile nemoguće. Naravno, ta podrška od ljudi i institucija uvijek može biti bolja, i biti će ako Bog da. Bilo bi dobro da se naši Srebreničani širom svijeta više uključe u političke procese, tj. same izbore, da izvade ličnu kartu, da glasaju za Srebrenicu. Državna i Federalna vlast mogla je više uraditi za naš grad. Nažalost, osjećamo da nam fali ta podrška. Nama svima Srebrenica mora da bude nacionalna kibla, kao što nam je u vjeri kibla Kaba, tako nama Bošnjacima Srebrenica mora da bude prvo za što treba da se pobrinemo. Nesmije da postoji niti jedan Bošnjak koji nije došao u Srebrenicu, koji se nije pitao šta je on mogao učiti da u Srebrenici bude bolje i da se ona nikada ne zaboravi. A ako ne zaboravimo Srebrenicu, nećemo zaboraviti ni Bratunac, Vasenicu, Zvornik, Prijedor, Foču, Višegrad. Sa riječi moramo preći na djela, dati svoj doprinos pa koliko god je, ako ništa bar da nam Srebrenica bude u dovama svakodnevno, nama i našoj djeci, gdje god bili. Bože sačuvaj nam našu Srebrenicu kao opomenu cijelome svijetu da nam bude pouka da ne mrzimo nikoga, jer mržnja rađa genocide i zločine.
Intelektualno.com
