Adis Bećiragić, legendarni košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine u jednako legendarnoj generaciji sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća, u najtežim trenucima našu je domovinu promovisao kroz sport. Međutim, nakon Eurobasketa 1993. godine, životne okolnosti dovele su do toga da je svoju sreću morao potražiti drugdje, tačnije u Republici Turskoj, gdje se nalazi već 28 godina. U nastavku pročitajte zanimljiv razgovor koji smo vodili sa ovim Sarajlijom.
Razgovarao: Mirza Čohadžić
Kada započinje Vaša priča u dijaspori i zbog čega baš u Republici Turskoj?
Bećiragić: Moja avantura u dijaspori počela je 1993. godine, odlaskom košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine na Europsko prvenstvo. Naime, nakon okončanja prvenstva, bili smo u ratu sa HVO-om, te se iz tog razloga nismo mogli vratiti nazad u Bosnu i Hercegovinu, to je bilo veoma teško. Zahvaljujući Bogdanu Tanjeviću, rahmetli Miri Polji i Italiji, našao sam posao u Turskoj, gdje se nalazim već posljednjih dvadeset i osam godina. 1994. godine sam dobio tursko državljanstvo i dobio ime Aziz Bekir, što su nalagali tadašnji turski zakoni, zbog čega imam praktično dva imena, Adis Bećiragić i spomenuto, Aziz Bekir. To je ukratko kako sam postao dijaspora.
Rođeni ste u Sarajevu. Na koji način promovišete i pomažete da se o našem glavnom gradu proširi pozitivan glas?
Bećiragić: Rođen sam u Sarajevu 1969. godine, a iz njega sam izašao 1993. godine. Od tada lutam po svijetu – nekoliko godina u Ankari, pa onda dugo vremena u Istanbulu, više ni ne znam koliko, zatim sam bio u Antaliji, Gaziantepu, Haifi, malo i u Iraku, odnosno Bagdadu, a već šest ili sedam godina sam u Konji, jednom lijepom gradu u Turskoj. Što se tiče promocije grada Sarajeva, moram da priznam da nisam previše socijalan tip, uopšte ne koristim socijalne mreže. Međutim, sigurno da dobrim i lijepim ponašanjem, te kvalitetnim i poštenim radom, mogu komotno reći, na taj način pokušavam, možda ne i svjesno, da prikažem Bošnjake, odnosno Bosance i Hercegovce, kao dobre, poštene i radne ljude. Hvala Bogu, za sada sam zadovoljan sa tim aspektom promovisanja naše zajednice, naše države i našeg grada.
Devedesetih godina ste, zajedno sa Markovićem, Avdićem, Firićem, Alihodžićem i ostalima činili okosnicu nacionalnog košarkaškog tima Bosne i Hercegovine. Možete li nam reći nešto o nastanku reprezentacije i uslovima u kojima ste ostvarivali značajne rezultate?
Bećiragić: Što se tiče reprezentacije Bosne i Hercegovine, mi smo bili u to doba, devedesetih godina, “Posljednji Mohikanci”, koji su bili predstavnici jedne košarke, prije svega shvatanja košarke, sporta i kulture. Poslije nas, u čitavom svijetu je došlo do promjene u shvatanju i kulturi sporta, gdje je samo novac postao i ostao jedina motivacija, barem tako meni izgleda da je svugdje u svijetu, tako da je sve dozvoljeno, ako se može doći do novca. Mi smo svi, prije svega, počeli igrati iz ljubavi, gledajući Mirzu Delibašića, Sabita Hadžića i neke druge košarkaše. Bilo je lijepo i čast igrati za reprezentaciju. Mislim da smo imali dosta lijepih momenata, nekad i teških, ali sve u svemu, i to je jedan dio našeg života, mog života, koji čovjek neće nikada zaboraviti. Sada ponovo vidim da dolazi jedna nova generacija, koja, čini mi se, liči na nas i želim im puno uspjeha na čelu sa Vedranom Bosnićem i da ne zaborave da samo sa radom, poštenjem i dobrom ekipnom situacijom može doći do uspjeha.
Šta smatrate da je potrebno unaprijediti u kontekstu razvoja saradnje domovina – dijaspora?
Bećiragić: To je jedno izuzetno kompleksno pitanje, koje vuče potrebu za dobrom analizom iz svakog aspekta, prije svega iz aspekta bošnjaštva. Mislim da imamo veliki problem. Svjetske sile, koje su se stoljećima borile da unište i razore Osmanlijsku državu, istovremeno su – iz njima poznatih razloga, a mi možemo pretpostaviti zbog čega – svjesno, perfidno i veoma uspješno radili na tome da bošnjaštvo izbrišu iz memorije Bošnjaka, dok su istovremeno nacionalističku politiku, i lijevo i desno, dakle u Hrvatskoj i Srbiji, potpomagale da bi na taj način uništile Bosnu i Hercegovinu, odnosno bošnjaštvo. I veoma uspješno su to uradili, iako su se mijenjali razni oblici državnih sistema od Austro-Ugarske, zatim Kraljevine SHS/Jugoslavije i SFR Jugoslavije. Vrlo jasno se može vidjeti kontinuitet genocida, sa uništavanjem ljudi, ali istovremeno i kulturocida, lingvocida, kao i memorije koju jedan narod treba da nosi sa sobom. Dotle je išlo da su čak u komunističkom sistemu jednom narodu dali ime po vjeroispovijesti. Međutim, bez obzira koja vrsta sistema je bila na vlasti, kontinuitet uništenja bošnjaštva je bio jedan od primarnih ciljeva, kao što je i dan-danas, od strane velikih sila, na Balkanu. Pretpostavljam da je razlog tome da se spriječi povratak Turske na Balkan. To je moje lično mišljenje.
Koliko se ja razumijem i koliko sam mogao da pročitam, do kraja 19. vijeka u Bosni i Hercegovini su živjeli Bošnjaci, samo različitih vjera. Međutim, vrlo brzo je došlo do nasilnog zaborava te činjenice, iako postoje i pisani dokumenti, u knjigama, putopisima, a i po vjerskim objektima određenih vjerskih zajednica, pogotovo katoličke vjerske zajednice. Bošnjaštvo je za mene jedan opširan i veoma važan pojam, tako da je prije svega potrebno da se svijest ljudi u Bosni i Hercegovini, odnosno svijest bošnjaštva, obnovi u društvu i kod omladine. Samim time, bilo bi mnogo lakše da ljudi iz Bosne i Hercegovine isprovociraju našu dijasporu da budu dio Bosne i Hercegovine. Nažalost, mi imamo veoma jasan dokaz da smo mi, ljudi koji živimo u inostranstvu, sve više i više otuđeni od naše matične zemlje. Ja bih u Bosni i Hercegovini donio zakon da se u svakom gradu, na svakom velikom trgu postavi bosanski stećak kao spomenik, da ljudi koji svaki dan prolaze pored toga gledaju i vide da oni zapravo pripadaju jednoj kulturi, jednoj historiji, jednom jeziku, jednom geografskom pojmu i da su se kroz historiju podijelili, najviše po vjerskoj osnovi. Međutim, Bosna i Hercegovina, odnosno Bošnjaci su jedna izuzetno karakteristična kategorija, prije svega, ljepotom duše koju nose, bez obzira na to koje su vjere. Kad neko iz Bosne i Hercegovine ode lijevo ili desno od nje, i dalje ostaje Bosanac, bez obzira kako se zove. Mislim da to treba probuditi, ne kroz vjeru, nego kroz svijest o ljepoti Bosne i Hercegovine i druženja njenog naroda, bez obzira na vjersku pripadnost.
Udruženje za razvoj saradnje domovine i dijaspore putem svoje platforme Intelektualno.com u narednom periodu će javnosti prezentirati mnogobrojne pozitivne priče iz dijaspore, a u sklopu projekta “Uspješne Sarajlije u dijaspori”. Projekat je podržan od strane Grada Sarajeva.
Intelektualno.com
